Nikad dovoljno istražena ljepota samoće predmet je mnogih rasprava i statusa na društvenim mrežama. Samovati i solirati dvije su odvojene galaksije koje u zadnje vrijeme često svodimo na sinonime. No, ovdje i sada je riječ o samovanju, o uživanju u vlastitom biću u danom trenutku bez da isti prenosimo po društvenim mrežama.
Iako su nas odredili kao homo sapiensa, prešućena je, ali strogo prisutna sloboda od društva. Pravo na vrijeme za sebe jedno je od temeljnih ljudskih prava koje smo počeli odbacivati ili ga živjeti onakvim kakvo ono nije. Izobličili smo ga toliko da one za koje smo čuli da kuhaju jela i provode vrijeme bez da ga uživo prenose po internetu smatramo u najmanju ruku čudnima, ako ne i asocijalnima.
Samovati i solirati dvije su odvojene galaksije koje u zadnje vrijeme često svodimo na sinonime. No, ovdje i sada je riječ o samovanju, o uživanju u vlastitom biću u danom trenutku bez da isti prenosimo po društvenim mrežama.
Nije se dogodilo ako nije chekirano na Facebooku ili Instagramu nerijetke su parole koje su, nažalost, mnogi naši sugrađani shvatili doslovno.
Od tog trenutka, nijedan više nisu doživjeli.
Pitamo se, kako je moguće da se hranimo ikonicama poput prsta gore ili srca? Ne tako doba djela i onaj dio naše osobnosti koju živimo daleko od očiju javnosti opravdana su svim ovima za koja smo dobili puno lajkova.
Vaga je, smatramo, ipak na našoj strani.
Proklet bio trenutak kada ostanemo bez interneta ili baterije pa dio puta do prvog check ina moramo proći sami. Virtualni dobrotvor u nama tada odlazi na dopust, a mi namrgođenog pogleda sjedimo u javnom prijevozu smatrajući prisutne suputnike neprijateljima, neprilagođenima ili suviše lijepima bez filtera.
Ne shvaćajući dubinu izgubljenosti vraćamo se wifiju i svim njegovim blagodatima.
U stalnom iščekivanju velike brojke odaziva na podijeljene misli ili fotografije zaboravili smo što znači biti uistinu sam. Koliko bi onda manje bili impozantni svi ti trenuci da ih nismo svima pokazali? Koliko bi samo puno naučili da smo stvarno razmislili o onom citatu koji smo posudili od Aristotela i starogrčkog društva? Kad bi svaki ulogirani korisnik zaista promislio o dubini napisane riječi ni jedan citat do dana današnjeg ne bi kolao po zidovima društvenih mreža koje gradimo na ličnosti koja želimo biti, a nikad se nismo potrudili postati.
Virtualni dobrotvor u nama tada odlazi na dopust, a mi namrgođenog pogleda sjedimo u javnom prijevozu smatrajući prisutne suputnike neprijateljima, neprilagođenima ili suviše lijepima bez filtera.
Ta zamjenska ličnost nas puni lažnim samopouzdanjem pa nas trenutku suočavanja sa stvarnošću napušta bez objašnjenja. A stvarnost je da naše virtualne prijatelje nije briga za ono što smo ručali, a još manje za mudrosti koje cijepljeni od nje apostolski prenosimo kao da smo ih sami izmislili. Stvarnost je da nam većina dodanih osoba nije ni poznanik, a kamoli prijatelj.
Zašto im onda pokazujemo sve detalje svog života, dopuštamo da nam ulaze u stanove i doživljavaju naše vrijedne trenutke?
Čini se sve više da odgovor leži u nepoznavanju dovoljnosti trenutka. Mi uporno tražimo društvenu diplomu vlastite osobnosti koja to nije. Mi ne znamo biti sami. Mi uništavamo sve što vrijedi samo kako bi saznali što je netko radio i gdje je bio. Mi ne shvaćamo da je poznavanje sebe priznanje koje malo tko ima, a čije odlike dodjeljuje samopouzdanje.
A stvarnost je da naše virtualne prijatelje nije briga za ono što smo ručali, a još manje za mudrosti koje cijepljeni od nje apostolski prenosimo kao da smo ih sami izmislili. Stvarnost je da nam većina dodanih osoba nije ni poznanik, a kamoli prijatelj.
Samopouzdanje stečeno posvetom ovom biću koje živi u nama i čeka iskru iskrenosti. A saznat ćemo jednom da samoća ne traži puno, tek poneku jutarnju kavu ako nam se danas baš ne žuri.
Potpuna tišina vlastitih misli uvijek slaže kockice svijesti na bolje, jer moramo preživjeti. Uvjet je samo da živimo izvan monitora.