Radovala se kraju filma, jer je čekao ljubavnik, koji je u međuvremenu obavljao neke poslove, zbog kojih je došao s njom u Beograd, a istovremeno posao je bio alibi za njegovu ženu koja je ostala u njihovom malom gradu u kojem su svi živjeli. Dogovorili su se još u toku vožnje da će poslije bioskopa na večeru, pa polako kući.
Slobodan je čekao ispred bioskopa i po navici Sonja je krenula za njim na pristojnoj udaljenosti, od nekih pet metara iza njega, jer to je bio njegov zahtjev, da ga ne vide neki nepoželjni prolaznici koji se uvijek stvore niotkuda i kad im se najmanje nadaš. Trebalo je sačuvati za poznanike neokrnjenu sliku uzornog supruga, a za Sonju “neka se ona brine za sebe, ionako nije imala muža niti je kome polagala račune”, važno je bilo da se njegov ugled sačuva.
On je pripadao onoj grupi “novi novac”. Imao je dosta novca i ništa drugo, doduše, imao je visoko obrazovanje i poziciju bankarskog šefa, ali veliki nedostatak opšteg obrazovanja, poznavanje književnosti, muzike, lijepih manira, a Sonja je imala sve to, osim novca. Bili su istih godina. Njegova supruga je od onih žena koje nikada ne biste primjetili; folklorni lik, prehrambena škola, jedva tri razreda srednje. Naš narod bi to nazvao “žena za po kući”.
Sonja je svu tu intrigantnu situaciju doživljavala prvo kao zanimljivu avanturu, a poslije kao sopstvenu neprijatnost u koju je, mic po mic, upadala kao u živo blato, ali… iskonska briga o potomstvu, ratne godine užasa dovele su je dotle da je sebe doživljala kao ženu manju od trave i tišu od vode. Radila je zanimljiv posao, već godinama, a zarađivala toliko da je za sve nedostajalo.
Brinula se o djeci, roditeljima, sebi. Muž je nestao negdje u bosanskim planinama, kao i kuće u kojima su živjeli, a ovaj što korača ispred nje, poznati stranac, on je imao sve, i više od toga. Progutala je još jednu gorku knedlu i teškim korakom krenula za njim.
Neočekivano se Slobodan okrenuo i nasmijao: “Večeras ćemo šetati po centru Beograda ovako zagrljeni i baš nas briga”.
Mislila je da se šali, ni u primisli joj nije bila ta mogućnost, on je bio oprezan svakog trenutka, ništa nepredviđeno po njegov ugled nije se smjelo dogoditi. Poveo je Sonju preko prelaza pa trotoarom Terazijama, polako prema Slaviji.
Ništa nije govorila, niti je ova značajna promjena Sonji bila jasna. Mislila je ako nešto upita sve će dobiti neki nagli obrt, a očigledno nešto je bilo nepredviđeno u toj večeri, njegova iznenadna pažnja i izlivi ljubavi, puste beogradske ulice u proljeće i sablasna tišina.
“Šta se ovo događa, pa je ovako pusto i prazno? Je li tebi ovo čudno?”, upita ga Sonja.
“Najavili su večeras bombardovanje u Beogradu, pa je svijet pobjegao kući”, odgovori Slobodan.
“Pa šta mi radimo, jedva smo pobjegli od naših bombi, sad šetamo i čekamo kad će odozgo kao kiša na nas? Da li si normalan, hajdemo kući, pusti šetanje i gluposti”, sva zgranuta je Sonja skoro zavapila.
“Dobro, ići ćemo, ali hajdemo do ‘Beograđanke’, pa nazad i kući. Uvijek se žališ da se zajedno nigdje ne pojavljujemo, evo sad imamo priliku da po centru centra hodamo, cijelu noć. Niko nas zajedno ne može vidjeti, vidiš, sve je pusto”, reče Slobodan.
Zar treba šetati s ljubavnikom, prvi put javno pod ruku, zato što će bombe ubrzo padati i nikoga nema da ih vidi? Sonja je dobro znala da se od njega moglo dosta toga neprijatnog očekivati, ali postoje stvari koje su ipak previše. Radnje su još radile, u njima osim prodavača nikoga nije bilo. Sirene u daljini i sveopšta pometnja. Sve je ličilo na scenografiju nekog filma o propasti civilizacije.
Zastajali su na izlozima i razgledali stvari, Sonja ništa nije gledala, jeza i strepnja su vladale njenim tijelom i tako stigoše do radnje cipela. U uglu izloga predivne tamno-plave cipele sa štiklom. Na prorezu za prste ukrasna šnala, kao broš. Uvijek je voljela tu boju ruske mornarice, na odjeći i obući. Te 1999. u martu, učinila se posebnom.
“Koje ti se cipele sviđaju?”, upita je Slobodan.
“One plave, divne su, a i nisu skupe, sigurno nije koža, ali lijepo izgledaju”, odgovori Sonja.
Slobodan je krenuo dalje, Sonja poslušno za njim kao cuko i stigoše do parkinga. Predložio joj je da uđe u obližnji kafe, dok on nešto obavi u banci. Sonja je bez pogovora ušla u lokal i za neki minut već je sjedila u praznom kafeu sa konobarom i pokušavala da u razgovoru otjera strah i crne slutnje ponovnog rata. Nešto joj se nije slagalo u toj Slobodanovoj priči oko banke, pa je negdje, u kraj misli, priželjkivala da je možda odjurio u radnju da joj kupi cipele i da je iznenadi. Slobodan se pojavio, ubrzo, praznih ruku i odmah su otišli do auta i krenuli kući. Putem su vidjeli u daljini, oko Batajnice, vatreni oblak i shvatili da je sve mnogo ozbiljnije nego što su mislili.
Za nekoliko sati vožnje, već su bili u drugoj državi, gdje je vladao mir i neka sigurnost od već zaboravljenih bitaka. Nije znala zašto, ali Slobodan je jako želio da se ponekad, kad prilike dozvoljavaju, viđaju u njegovoj kući. Sonja nije bila baš sretna zbog toga, ali, ako je to njegova želja, što da ne, nije bilo često, pa neka mu bude. Mislila je da su žene po prirodi stvorene da ugađaju muškarcima u vezi, bar u nečemu što nikome ne pravi problem dok se ne desi problem.
Negdje polovinom septembra, Slobodanova supruga je otputovala na dva dana kod svojih sa djecom, pa je kuća njenog ljubavnika bila slobodna. Kada je Sonja stigla u određeno vrijeme, vrata su bila otključana i brzinom munje je upala u hodnik. Polako se izuvala i unezvjereno gledala gdje da ostavi svoje cipele i kad je pronašla odgovarajuće mjesto ugledala je na polici cipele boje ruske mornarice sa ukrasnom šnalom. Da, to su one koje je vidjela u izlogu kada su bombe padale na Beograd, a sada su padale po njoj, direktno u srce. Bile su manje za broj od broja koji nosi i vidjelo se da ih je supruga obula koji put. Znači, to je bio iznenadni odlazak u banku kad ga je čekala, te strašne noći. On se, u stvari, vratio da svojoj ženi kupi cipele, a ona je mislila da se vraća zbog nje, Sonje!
Odjurila je pravo u kupatilo da se malo smiri i isprska hladnom vodom, da dođe sebi, jer znala je da nije bilo koristi sad praviti scenu i svađati se. On će reći da je luda i da umišlja, kao i obično, da je to voljena supruga kupila sebi, kad su nedavno bili tamo i šta sad?! Gledala je svoj odraz u ogledalu iznad lavaboa i vodila nijemi razgovor sa svojim ja i sebe pitala šta joj ovo treba.
U tom spisku zašto DA i zašto NE, stigla je do broja tri, jedva, a onda tik ispred nosa na polici pored ogledala, mala bočica Sonjinog omiljenog parfema, do pola potrošen. Ni sličuga tako ne zapara led kao ova flašica njeno srce. Zar sve što ona voli u tom malom čarobnom svjetu mirisa i boja u koji ga je pustila, on je trčao da kupi svojoj ženi i da je kopira, misleći da tim stvarčicama može prepraviti suprugu u drugu ženu, baš onakvu kakvu on sad misli da mu pripada po staležu i računu. Ako je morala da ga dijeli sa drugom ženom, ili prvom, svejedno kako se zove, zar je morao njen mali tajni svijet da izda i krčmi ga zarad toga da ispadne laf u svojoj kući, čovjek od stila koji zna kupiti lijepe stvari i izabrati za gospođin ulazak u “visoko društvo”, jer ona sama nije znala ni izgovoriti naziv parfema, a kamoli kupiti “Cartier”.
Kada je konačno ušla u dnevni boravak, gdje je Slobodan gledao tv i pratio kursnu listu za taj dan, lice joj je bilo iskrivljeno od bolne uvrede i navale bjesa. Nekako se savladala i pokušala biti mirna, kao da se ništa nije desilo. Imala je samo jednu misao kao spasenje iz svega ovoga i u sebi je ponavljala kao mantru, ako već mora ovako jer sad za drugačije nema snage, mogu bar da ga ne volim, na to me ne može niko natjerati!
Do tog trenutka Sonja je živjela sa srcem kao svaka žena od čula i strasti i filigranskom izradom šarala njegov i svoj svijet, zaključan u riznici ženskih strepnji i nadanja. Od tada, sve se promjenilo. Singerica je sitnim bodom proštepala njeno srce u stotinu smjerova, toliko, da je počelo da se rašiva i curi na sve strane. Bolovala je tiho i nečujno, danima, i ustala.
Kupila je kalkulator i marljivo počela da računa i pravi listu svojih potreba. Onu najvažniju nije stavila na taj spisak, jer je bila neprocjenjiva. Slobodan je taj jezik kalkulacija odlično razumio, najbolji je bio na tom polju. Iako je ekspert za finansije, jako se iznenadio, kako reče, toj drskosti. Zabezeknuo se kad mu je izložila šta joj sve treba i šta, uostalom, zahtijeva od njega, ako želi njeno vrijeme, njene misli, savjete…
Čak su pale i neke uvrede, kome se plaća i slično, ali Sonja je mrtva-hladna, kao one žene kojima ni do koga nije stalo, samo jednom rečenicom sve objasnila: “Ako sve dijelimo u troje, zašto ne i novac?”
Gorka je to bila pilula, ali je bolest preležana. Pacijent nije izliječen!
