Članice Odbora za standardizaciju srpskog jezika Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti utvrdile su da je upotreba rodno osjetljivih pojmova većinom nepravilna i nepotrebna. Novinarke raznih medija su tu vijest odmah prenijele. I jedne i druge s malo smisla i mnogo besmisla.
Naime, vijest o donošenju odluke je nekako isplivala iz internetskog mraka i postala najaktuelnija tema, iako je (ne)sporna odluka o (ne)spornim terminima donesena još prije nekoliko godina. Njen nacrt je razmatran još početkom 2011. godine, pa je pitanje kojim dobrom, rođake, da je sad zavrtite u medijsku žižu i što to, rođake, ne uradiste kad je vrijeme bilo.
No, tema je takva da može i mora da bude aktuelna u svakom trenutku, pa besmislenom tajmingu možemo progledati kroz prste. Važna je suština i diskusija koja se o njoj može i mora pokrenuti. A šta je ta suština?
U toj suštini – dakle, odluci – stoji nekoliko smislenih stvari. S moje tačke gledišta, da se razumijemo. Smisleno je, recimo, utvrditi da je upotreba dvojnih oznaka, za muški i ženski rod svake riječi u rečenici, problematična i u praksi potpuno rasulo. Akademkinje tu kao dobar primjer navode rečenicu „svi prisutni/e na ovoj proslavi bili/bile su nedvosmisleno razočarani/razočarane“. Sve dok je u pitanju jedna izolovana riječ, kao što je potpis moje funkcije u dnu teksta koji upravo čitate (a dobar je tekst, vidjećete!), to nekako i fercera. Čim ih je više u rečenici, postaje zaista konfuzno.
Još ponegdje se u odluci naših akademkinja može pronaći tračak smisla, poput uopštene floskule da „gramatička kategorija ženskog roda nije jedino sredstvo za obezbeđivanje vidljivosti žena u srpskom ili bilo kom drugom jeziku“. Već u nastavku te rečenice, međutim, počinje besmisao, i ne prestaje sve do samog kraja.
Naime, u nastavku piše kako pomenuto „ne može uticati na diskriminaciju ili ravnopravnost žena“. Kao da je predosjetila da ću pisati ovaj tekst, Bloginja mi je prije neki dan poslala zanimljiv stav aktivistkinje i edukatorke Džeksona Kaca o tome kako izvještavanje o nasilju nad ženama skreće akcenat sa počinilaca i skida medijski fokus sa njih, time usmjeravajući pažnju javnosti na posljedice problema umjesto na njihov uzrok.
„Pričamo o tome koliko je žena silovano prošle godine, a ne o tome koliko je muškaraca silovalo žene“, piše Kac, „pričamo o tome koliko je djevojčica u školi zlostavljano, a ne o tome koliko je dječaka zlostavljalo djevojčice.“
No, šta ljudi poput Kaca znaju o značaju jezika pri pozicioniranju pola u društvenoj svijesti, pa oni se time bave samo nekoliko decenija. Što bi naše akademkinje konsultovale njih prije donošenja svojih odluka kad mogu konsultovati jedne druge?!
Ako bismo besmislenosti odluke, u duhu priče o jeziku, tretirali kao pridjeve, ovo je tek pozitiv, početna tačka. Komparativ, korak dalje, jeste preporuka akademkinja da „oblike ženskog roda za imenice koje znače profesije treba upotrebljavati tamo gde je njihova upotreba u skladu sa postojećom normom i dobrom jezičkom praksom“. Prevedeno sa „volimo da zvučimo lepo dok izgovaramo besmislice“ srpskog na „neće one niđe“ srpski – to znači da se uvodi status quo. Što je do sada ušlo u govorni jezik u ženskom rodu, ušlo je, za sve ostalo unaprijed važi pretpostavka da je nepravilno, i traje dok akademkinje ne odluče drugačije (a neće).
Viralna sličica koja kruži društvenim mrežama, pojašnjavajući da su za SANU pogodne „sluškinje“, „maserke“ i „vještice“, ali ne i „dramaturškinje“, „guvernerke“ i „advokatice“, najplastičniji je primjer tog pravila u praksi. Žene su vijekovima unazad bile u podređenom položaju, ali zvanja i epiteti koji su im tada dodijeljivani mogu da ostanu u jeziku, dok su sva zvanja i epiteti koje bi mogle da steknu borbom za unapređenje svog položaja u startu nepravilni i nedopušteni. Ako to nije paradigma razvoja na Balkanu u bilo kojoj društvenoj sferi, evo, ja ne znam šta jeste!
Ipak, superlativ, vrhunac smislenosti rada naših akademkinja, ipak je nešto treće. To je tvrdnja da se nesmetano u većini slučajeva može koristiti samo muški rod, jer je generički muški rod u ovim slučajevima „rodno neutralan“. Pa je poželjno, na primjer, „rekla je konzul Nikaragve“ ili „ona je sudija koji je častan“. Kao ključne argumente za ovakav stav SANU navodi činjenicu da bi u suprotnom svi pravni akti države Srbije bili neustavni, jer poznaju samo muški rod, te primjere iz engleskog jezika, koji je kao rješenje ovog problema uveo rodno neutralne pojmove (npr. „police officer“ umjesto „policeman“, „firefighter“ umjesto „fireman“).
To vam je ona situacija kada bi da pobijediš u prepirci, a nemaš više nijednu kartu u rukavu, pa kažeš: „E pa ja sam bar ljepši od tebe“. I onda slavodobitno dodaš: „Možda sam gluplji, ali sam ljepši“.
Argument „dokumenti bi nam bili neustavni da odlučimo drugačije“ je potpuno besmislen, jer to uopšte nije argument za ili protiv nečega. To je konstatacija da su akademkinje svjesne fakta da pravni akti, uprkos napomenama da upotreba muškog roda u njima podrazumijeva oba pola, nisu u skladu sa savremenim svijetom, ali nam je mrsko da ih mijenjamo, pa hajde da ih podržimo.
Argument engleskog jezika je, međutim, šamar samom sebi. Tačnije, bolje da su se ošamarile i otišle natrag kući, nego što su naše akademkinje donijele odluku o jeziku u kojoj će se pozivati na engleski. Engleski je postao toliko osjetljiv na ove stvari da je u nekim oblastima otišao i u drugu besmislenu krajnost (npr. „kavkažanin“ kao termin za „bijelca“), ali u sferi rodne osjetljivosti može biti uzor svim drugima – i to potpuno suprotan od onoga kakav su akademkinje željele.
Naime, engleski jeste išao za time da se utvrdi jedan, rodno neutralan oblik za zvanja i zanimanja – ali ne tako što je uzet muški oblik i proglašen jedinim ispravnim, već tako što je zaista konstruisan novi, istinski neutralan oblik. „Police officer“, drage naše akademkinje, ne „policeman“. Ne neutralnost kroz status quo, već kroz aktivan rad na osavremenjavanju. Ne lažna, već istinska neutralnost.
Činjenica da se SANU poziva na rješenje iz engleskog jezika i navodi baš ovaj primjer, a onda nekoliko redova ispod istom odlukom utvrđuje kako su jedini ispravni oblici u srpskom jeziku „borac“, „pilot“ i „akademik“, najbolji je mogući dokaz bola u penisu koji su naše akademkinje imale za ozbiljno rješevanje ovog pitanja. Laganje samog sebe i javnosti da pratiš svjetsku praksu dok utvrđuješ vijekovima stare termine kao jedine isprave – to je najobičnije licemjerstvo i ništa više od toga. Baš kao što je licemjerno naglašeno na samom dnu da je nacrt odluke sačinila „član Sofija Miloradović“.
No, da ne bude da samo kritikujem, evo jednog prijedloga za naše vrle akademkinje. Generalno, postoje samo dvije mogućnosti – da se svugdje dozvole muško-ženski oblici i da se svugdje uvedu neutralni. Pošto akademkinje otvoreno odbijaju prvu opciju, a pozivaju se na drugu, sugestija se nje i tiče. Ako se već samo pravimo Englezi i ne želimo da zaista budemo oni, pa konstruišemo neutralne termine, i ako je proglašavanje jednog od postojećih oblika univerzalnim sve što možemo da učinimo u svojoj ljenosti i ograničenosti – hajde da to bude ženski oblik!
Zašto? A zašto ne, ako su istinski jednaki? Samo ćemo dobiti barem privid da se nešto promijenilo i unaprijedilo. U praksi će biti isto, termin će biti rodno neutralan, naglasićemo to svima novom odlukom! Imaćemo pilotkinje i vojnikinje, Vučić će biti vaša predsjednica, a Dodik moja (uz još tri članice Predsjedništva), a vi ćete biti akademkinje o kojima pišu novinarke. Evo, ja vam ovim člankom već dajem primjer koliko jednostavno to može da funkcioniše u praksi, bez ikakvih problema, identično varijanti sa muškim nazivima. Pa, hoćemo li, u ime neutralnosti na koju se svi pozivamo?! Čekam vaš odgovor.
I da, prije nego što me neko pita – naravno, voljan sam da učestvujem. Dugo je ovdje pored mog imena stajalo samo „autorka“ i nerijetko su mi se ljudi javljali da mi skrenu pažnju na to kao na grešku koju treba ispraviti. (Da li se tako javljaju mojim koleginicama kada ih neko negdje potpiše kao autora? Ma, sigurno.) Moj odgovor je svaki put bio da mi je to sasvim u redu, jer su dovoljno dugo muški termini korišteni tamo gdje ne pripadaju, pa na sebe kao „autorku“ gledam kao na mali revanš, kakav-takav.
Spreman da ponovo budem autorka, čekam vašu novu odluku, drage akademkinje. Neka bude manje besmislena ovaj put, života vam.
