Tokom ovih petnaestak godina zabavljanja sa raznim muškarcima i pokušajima muškaraca, neke stvari su me uvijek nervirale – igranje igrica i nedefinisani odnosi.
Ljudi koji igraju toplo-hladno toliko brzo izgube moje interesovanje da jednostavno ne postoji način da se vrate u moj život. Prosto je, ne volim da gubim vrijeme. Iz istog razloga veze prekidam čim shvatim da to nije to. Da se ne lažemo, ostajala sam predugo u njima, čak i po godinu dana nakon što je zaista bio kraj. Pokušavali smo da spasimo to što je ostalo, šta li… Srećom, naučila sam lekciju.
Ili ipak nisam? Taman kad pomisliš da si neke stvari savladala, magistrirala i okačila diplomu na zid, ekser popusti pa te ram udari posred nosa. Samo što neke udara predugo i prečesto, a one ga uporno vraćaju. Recimo, ja.
Posljednjih nekoliko mjeseci sam toliko zaljubljena u jednog muškarca da mi se čini kao da nekad izađem iz svog tijela, posmatram sve sa strane i krstim se. A čak nisam ni vjernica.
Nas dvoje nismo skupa. Nas dvoje se srećemo u prolazu i vodimo ljubav pogledima. Nas dvoje se dopisujemo beskonačno dugo i beskonačno besmisleno, samo da ne prestanemo. Jer kad prestanemo, nastupi pauza od nekoliko dana, čak i sedmica. A tokom tog perioda umirem. Nas dvoje nismo ništa, iako smo meni cijeli svijet. Nas dvoje nemamo budućnost, ma koliko je ja crtala i pokušavala oživjeti. Nas dvoje imamo sate najnježnijih poljubaca, najvatrenijeg seksa i najdužih zagrljaja. Nas dvoje imamo trenutke koji me hrane.
I dok me taj vrtlog već predugo nosi, desila mi se nekakva prekretnica. Poruka, koja je u stvari samo puka pristojnost i odgovor na moju, izazvala je u meni bijes. I sve ono nježno što sam željela da kažem, vrebala pogodan trenutak, nestalo je u trenu. I onda mi je sinulo.
JEBI SE!
Zbog svake noći koju sam provela sama, nadajući se da ćeš doći, zvati ili barem pisati.
Zbog svake poruke koju sam čekala, a koja nije došla.
Zbog svakog puta kad sam odlučila da krenem dalje, a ti si me vratio.
Zbog svakog momka koga sam ostavila zbog tebe.
Zbog svakog momka kome nisam ni pružila šansu zbog tebe.
Zbog svakog puta kada sam pomislila “još samo večeras”.
Zbog svakog neuzvraćenog izliva ljubavi i nježnosti.
Zbog svake odluke da mijenjam sebe da bih ti možda bila bolja.
Zbog svakog tvog “moram ići” i “drugi put”.
Zbog svakog puta kad sam se ubijala tražeći izgovor da ti se javim.
Zbog svakog puta kad sam se nasađivala na glavu da zadržim tvoju pažnju, jer si gori od djeteta.
Zbog svakog puta kad mi se utroba kidala.
Zbog svakog nadanja da ću te sresti, a zaticala sam praznu prostoriju.
Zbog svakog dana kad mi se iskakalo iz rođene kože.
Zbog svakog sata kad sam željela da vrištim. Na tebe, sebe, neko imaginarno biće.
Zbog svih planova koje sam napravila za nas, a koji se nikad neće ostvariti.
Zbog svega što smo mogli biti, a nikad nećemo.
Zbog svakog puta kad si me ljubio kao da sam ti najvažnija na svijetu.
Zbog svakog hladnog mimoilaženja.
Zbog svakog tajnog dodira u prolazu.
Zbog svakog seksa za koji sam se molila da nikad ne prestane.
Zbog svih ljudi koji me pitaju za tebe.
Zbog svih ljudi koji pominju nju.
Zbog toga što nikad prema meni nećeš osjećati ovo što ja osjećam prema tebi.
Jebi se.
