Koji moj pogled će biti onaj u koji se sakriješ kad se sve raspada, a koji onaj od kojeg se ti sakriješ, jer se od njega raspadneš?
Da li osjetiš to koliko te volim?
Da li u riječima, poljupcima, u grijanju prstića, u zajedničkom pravljenju bilo čega, pa i problema, u onim trenucima kad obe gledamo Elzu i pjevamo pjesme na glas, osjetiš da je sve što volim baš u tebi?
Da li u danima kad ne mogu da budem ni Brankica, a kamoli mama, kad su mi tonovi previsoki i kad šapćeš, kad pobjegnem u wc, a ti dodješ “samo da me poljubiš”, kad bih nekako da malo samo nisam ništa, znaš da te i tad volim jednako kao i kad sam apsolutno tvoja?
Da li ćeš, kad jednom odeš od mene, s radošću se vraćati ili ću ti biti samo na spisku obaveza?
Da li ćeš zbog nekih mojih odluka misliti da sam hrabra ili da sam kukavica?
Da li ćeš u svakom trenutku svog života znati da je moja ljubav bezuslovna i da se hrani tvojom srećom i zdravljem?
Da li sam dobra mama tebi najboljoj?
Da li ću ikad uspjeti da nadoknadim one dijelove sebe koje sam uzela tebi i ostavila u bolnici?
Da li ću znati da sačuvam esenciju tvog predivnog bića i naučim te slobodi, empatiji i postavljanju granica, pa i prema meni?
Da li, tršavo moje, sklupčano moje, brbljivo moje, luckasto moje, znaš koliko sam ponosna na sve što već pet godina jesi?
Da li znaš koliko mojih 34 uče od tvojih 5?
Eto. Sve to ćeš se i ti jednog dana pitati.
A ja samo želim da budem tu i da ti kažem: Dobra mama je mama koja je dobro♥️
