Ovaj portal je specifičan, po mnogo čemu. Između ostalog i po tome što često daje prostor pričama koje možda i ne želimo da čujemo, a neophodno je da ih čujemo.
Pred vama nije još jedna click-bait priča, nego intimna ispovijest koja je (i predugo) čekala priliku da izađe napolje.
Nisam čovjek koji se rado otvara i ovo je prvi put da govorim o sistematskom zlostavljanju koje sam proživljavao od svoje pete, pa sve do petnaeste godine.
Zašto to radim?
Zato što je napolju mnogo nevinih duša koje tek počinju svoj životni put i svaka od njih se može naći u situaciji u kakvoj sam se ja našao. Dužnost nas starijih je da im ponudimo savjet, utjehu i zaštitu. Želim da vam pomognem da im pomognete, jer meni nije imao ko.
Da mi krenemo sa ovim, prije nego što se predomislim.
Bio sam sasvim malo dijete kada je sve počelo. Pomenuh već, imao sam pet godina. Sitan, zdrav, radoznao i živahan dječak. Crnih očiju, guste kose i razigranog duha. “Lijep kao curica”, tako su znali reći. Kao i svaki dječak, mrštio bih se kada bi tetke, komšinice i strine upotrijebile takvo poređenje.
Kao srećni dobitnik na genetskoj lutriji, bio sam dosta pametniji od druge djece mog uzrasta. Samim tim, prvi od sve djece u zgradi sam naučio da čitam. I tako je sve počelo. Otac i majka su… Jesam li možda pomenuo najgoru stvar u svemu ovome? Nisam, dabome. Najgore od svega, dragi moji, je što su moji zlostavljači bili moji roditelji. Glavama i bradama.
Kada sam se već drznuo da tako rano naučim da čitam, trebalo je da čitam i učim pjesmice, koje ću kasnije recitovati maminim prijateljicama koje su nas posjećivale. One su znale za pakao kroz koji prolazim, ali nikad ništa nisu rekle. Sa ove vremenske distance, čini mi se da su i one kod kuće imale djecu sa kojim rade isto što i moji sa mnom. Gotovo svakodnevno iživljavanje su sprovodili otac i majka, naizmjenično. Bilo je tu i drugih članova porodice, koji su znali svaki detalj i čak ih podržavali u tome.
Ipak, bio sam previše mali da bih shvatio kuda to vodi.
Nedugo nakon toga, obreo sam se u školi. Uzbuđenje, izazvano novim okruženjem, drugarima, novim djevojčicama sa dosad neviđenim kikama, pernicama i neminovnim rumenilom u mojim obrazima kad mi se neka od njih obrati, splasnulo je kada sam shvatio da je ovo početak mog kraja.
U školi sam brzo pohvatao konce i vidio da mi ta životna prepreka neće predstavljati preveliki problem. Kao prirodno lijen, shvatio sam da uz minimum truda mogu da postignem nadprosječne rezultate. Tako je i bilo. Ono za šta je mojim školskim drugovima bilo potrebno dva sata, ja sam mogao da savladam za pola. I tako sve. Postizao sam rezultate koji su meni bili dovoljni.
Međutim, moji zlostavljači nisu dijelili moje mišljenje. Počeli su pred mene da postavljaju ciljeve, da imaju planove za moju budućnost. “Uz tvoju inteligenciju, možeš mnogo više”. To je rečenica koja je, manje-više, obilježila moje djetinjstvo. Na roditeljskim sastancima, roditelji i nastavnici su redovno dolazili do zaključka kako se ja ne trudim dovoljno, kako me škola ne zanima i kako bi trebali svi zajedno da se upregnu kako bi me motivisali da ostvarim svoj puin potencijal.
Vidjeli su moju budućnost, bez gledanja u moju sadašnjost. A znamo svi da jedno bez drugog ne može.
Kako sam rastao, pritisak na mene je bivao sve veći. “Ti možeš”, “ti moraš”, “jednog dana ćeš nam biti zahvalan”. A ja sam samo želio da ne živim u njihovom svijetu. Želio sam da gradim svoj. Međutim, moje zlostavljače to nije zanimalo. Trpio sam pokude, kazne i osude zato što nisam želio da budem “dijete za primjer”.
A ja sam samo želio da budem dijete, bez primjera.
I uspio sam u tome.
Mnogi roditelji vrše pritisak na djecu da budu uspješna od malih nogu. Znate ono “sine, ti ćeš svirati violinu, zato što ja nisam kad sam bio tvojih godina”. Kako vrijeme odmiče, sve češće vidim primjere ispunjavanja ličnih aspiracija kroz dijete, takmičenje sa drugim roditeljima oko toga čije dijete će ranije krenuti na engleski, francuski, klavir, plivanje…
Dijete koje ne zna na koliko mjesta je šuplje, a ima raspored zauzet poput kakvog direktora multinacionalne korporacije je dijete kojem je oteto djetinjstvo.
Ja sam svoje uspio da sačuvam, uprkos mojim zlostavljačima. Danas nisam direktor neke banke. Nemam doktorat. Nemam nikakvu akademsku diplomu, zapravo. Ne družim se sa advokatima, doktorima i bankarima. Vodim normalan život, kakav sam oduvijek i htio.
Zlostavljanje je prestalo, odavno, ali znam da i danas moji zlostavljači misle da nisam ostvario svoj puni potencijal.
Ja znam da jesam.
Zato što sam srećan.
Roditelji sadašnji, roditelji budući: dijete nije projekat. Okanite se svojih ambicija i pustite djecu da budu djeca. Uspjeh pripada svijetu odraslih.
Sigurno da to nije lako, ali pokušavajte vaspitavati svoju djecu tako da ne jebu ni 5% ono što im govorite o njihovoj budućnosti. Nemojte im usađivati svoje trule ideje u glavu i ostavite svoje želje vezane za njihove životne odluke i posljedice istih tamo gdje im je i mjesto: u sebi.
Sve drugo je zlostavljanje.
