Sve češće ugledam svoju majku u ogledalu.
Veliko je slovo M
Kao more je uljuljkano mirisima mira
Čujem, ovih dana se mnogi hvale kako su roditelji.
Kad zatvorim oči, i dalje mogu da se sjetim kakav je osjećaj držati glavu u tvojem krilu.
Dugo sam razmišljala o čemu bih pisala, a zatim se jedno veče desilo nešto vrijedno pomena, vrijedno čitanja, vrijedno svega…
Čula sam jutros tvoj uzdah, dok sam se spremala za posao i osam sati van kuće i obaveza koje kao da trče u krug.
Ali najgore tek dolazi.
Morali smo da budemo u krevetu u devet svake večeri i ustanemo u osam sledećeg jutra.
Nismo mogli da spavamo do podneva kao druga deca.
Ovih dana na svim online formatima gledamo nekada sitno, a sada vidno botoksirano lice Bekamove i čitamo zapomaganje fanova iste da prestane sa promenom ličnog opisa.
Biva sledeće.
Da li možemo na minut da razgovaramo o tome kako je biti ljuta na svoju djecu?
I možemo li svi priznati da to postoji?
Nosim lice svoje mame odnedavno, ako mogu tako da kažem, od tridesetih.
