Neki dan sam čula: „Koja si ti lauferka.“ Bila je to replika na kratki dijalog koji je započeo mojom izjavom da ću djeci napraviti ćevape u somunu.
- Šokirat ćeš tako djecu? prethodilo je
- Pa neću, već sam to radila.
- Ma jesi, da…
Da ne bi bilo zabune, sve je to bilo u duhovitom tonu, a onda zakucano s:
- Koja si ti lauferka.
Prasnula sam u smijeh.
- Ok, jesam i baš mi je to super.
Tada sam shvatila odmak koji sam napravila malo u svjesnom, a malo u nesvjesnom dogovoru sa sobom.
Da me baš briga.
Ajde da pojasnim.
Baka mi je kao maloj znala reći nešto slično, da sam poselarka, jer sam često išla tražiti djecu na ulicu pošto nisam imala brata ni sestru, a silno sam voljela društvo. Čak ni ne onako aktivno, bilo mi je super promatrati ih kako se nadmudruju, kako sočno kresnu jedno drugome nešto pa onda nastave igru kao da nije ništa bilo. Mislila sam kako bih ja umrla da mi netko tako nešto opsuje, i divila se kako se oni brzo rekuperaju i nastavjaju svoja međusobna natjecanja.
Ta poselarka je bila nešto pogrdno kao i mnoštvo „neregularnih“ ponašanja koja su se provukla kroz moje dječje uši u školskoj menzi, na hodniku glazbene škole, između polica samoposluge i zakucale se u svaku stanicu;
- Dame se ne smiju preglasno!
- Ona kupuje zimnicu!
- Zna se tko ostaje zadnji u bircu!
- Šuti ako nisi sigurna u ono što govoriš!
- Odjeća muža je slika žene, a ne njegova!
Bam, bam, bam slagalo se i nastavilo na dječjim igralištima među savršenim mamama čija djeca spavaju po cijele noći, nikada se ne prljaju, ne prolijevaju sok i ne lijepe zidove čokolinom. Nisu nikada ni balava. Među mamama čija djeca jedu samo organsko voće i indijske oraščiće bez soli i ulja. I ne daj bože da uđu u pješčanik jer je možda neka maca tamo zakopala „Znaš već što“.
Možda su me baš moja djeca, prljava od pijeska, prašine, izgrebanih novih cipela od struganja po betonu dok su kočili vrtuljak, ali istinski sretna počela odmicati od dogmi idealne žene. Što god to značilo.
Uglavnom, nakon petnaestak godina kada su moji mali, veliki ljudi skoro pa prerasli tinejdžerstvo, došli smo do toga da ne kuham svaki dan jer smo sate proveli uz štednjak na kojemu su učili ispeći jaja, napraviti bolonjez, pizzu, ispeći meso…
I da, odlučila sam radije pročitati knjigu ili pisati nego navečer umjesto njih raditi nešto za što su sami sposobni.
Svaki roditelj tinejdžera zna koliko oni žele biti odrasli, pa eto, ovo je jedna aktivnost u kojoj mogu pokazati da su sposbni samostalno preživjeti ( o tome koliko će im bezveznih kompromisa u nekim odnosima to izbrisati ne moram ni govoriti – tipovi kojima treba mama i žene koje su ovisne o tuđem novcu su svugdje oko nas).
Uglavnom, da se vratimo na početak i ćevape. Svoje stavove da mi se ne kuha svaki dan pogotovo kada svi u kući znaju pripremati jelo, da volim otići potpuno sama na par dana na more i biti u potpunom miru na pustoj plaži s knjigom ( što djeca, by the way, jedva dočekaju), da mi nije problem ostati na poslu kojega volim i ne žurim kući jer znam da sve funkcionira, da ću otići s društvom na koncert i biti do kraja, jasno komuniciram i shvaćam koliko je to rijetko i ljudi se čude. Jer ja sam udana žena i majka.
I lauferka. Sve sam to i sretna sam s tim. Namiješila sam se kada sam skužila da me taj naziv ne vrijeđa. Kao i da se smijem glasno, kupim zimnicu od prijateljice koja ju radi savršeno, ne peglam majice. Isparile su dogme.
E da, ćevapi. Taman kada sam kretala doma, nazvala me kćer da mi kaže kako je napravila ćevape i kada sam došla doma svi smo se zajedno uvalili na kauč i jeli ih.
Smijali se dok su mi oni prepričavali svoje priče s ekipom i planove što će raditi danas. I ja sam njima rekla što sam mislila raditi za jelo pa je kćer rekla – Ovaj put si se izvukla, i nastavila pričati o tome što su radili iz kemije.
Sin je upadao sa svojim pričama o prostoru kojega su našli on i frend da tamo proslave njegov devetnaesti rođendan. I krenuli se spremati za izlazak s društvom.
Dogovorili smo da se vraćaju taxijem kući, ali i da se jave ako bude bilo kakva situacija koja je škakljiva i da dolazim po njih gdje god jesu i u koje god doba to bude (bilo je i toga). Uz zagrljaj i volim te su izašli.
A ja sam nafrljila glazbu i počela pisati dok sam se dopisivala s mužem koji je dva tjedna remote posla iskoristio da ode na svoj odmak u selo.
Nema zamjeranja, ima zadovoljstva i mira. Kod svih.
I opet mi je došlo na um istraživanje o razini sreće kod odraslih osoba obzirom na njihovu obiteljsku situaciju. Bilo je tu djece iz tradicionalnih obitelji, razvedenih obitelji, funkcionalnih i disfunkcionalnih obitelji, samohranih roditelja.
Najsretniji je bio čovjek koji je rekao da je njegova samohrana mama bila sretna žena koja je imala hobije, voljela život i svojim primjerom mu pokazivala kako prepoznavati i hvatati prilike, preuzeti odgovornost za svoje postupke i pokušavati iznova kada se spotakne.
Pa eto, lauferka koja je ovaj put protrčala tipkovnicom želi svakoj ženi da nađe svoj prostor jer njena sreća je zarazna.
Piše:
|
