Jaffa trenutak – Nataša Gašperov: Kao da je prvo ljeto

Mlađa kćer me zamolila da je odvedem u obližnji trgovački centar jer, kako je rekla: „Ima nešto važno za kupiti.“. Ionako sam morala obaviti kupovinu pa sam je povela sa sobom. 

„Ja ću ovdje, a ti poviri to što imaš, nađemo se za pola sata, može?“, rekla sam joj kad smo stigle u centar.

„Može!“

Obavila sam sve što sam imala i sačekala je. Ubrzo sam je vidjela u daljini. Nosila je vrećicu iz curama drage trgovine i nešto malo bijelo u ruci. 

„Mama, ovo je za tebe.“, rekla je i pružila mi malu bijelu jedrilicu od keramike. 

„Pa odakle to? Kako ti je palo na pamet?“, pitala sam možda čak i s naglo izgubljenim osmijehom. Nije ona znala da mi jedrilice već duže vrijeme mame suze na oči. 

„Pa ti si ih uvijek crtala ovako. Znam da ih voliš.“, rekla je zbunjeno.

„A, ljubavi moja, hvala ti, u pravu si. Ma kako ti sve vidiš i zapamtiš. To je jedino što mama i zna crtati.“, zagrlila sam je i poljubila jer me, kao i puno puta prije toga, podsjetila na nešto što sam sama zaboravila. Vrate nas uvijek djeca k nama samima. Onako spontano i s neopisivom lakoćom.

Mislim da su jedine dvije slike koje sam ikad pristojno crtala u životu one s morem, suncem i bijelom jedrilicom te s livadom i cvijećem. Možemo slobodno reći da smo crtanje i ja dva potpuno različita pojma, ali bih zato skoro uvijek mogla pisati.

Od neprocjenjive je vrijednosti kad imamo nekoga kraj sebe koji nas spontano podsjeti na sve što smo bili i prije tužnih priča, dobro je da nas podsjeti na ono što smo oduvijek voljeli, i prije njih.

Meni su to moje dvije kćeri jer svoje su, zbilja jesu, svaka na svoj različiti način, i nemali broj puta ostanem zatečena njihovom pronicljivosti, mudrosti i ljubavi.

Na prvi pogled na jedrilicu pomislila sam na onu istu na kojoj smo on i ja proveli par dragocjenih dana u ljubavi i kad sam, čekajući ga da dođe po mene, naletjela na Gibinu pripremu za koncert. Gitarist, kojeg sam otprije poznavala, već se pobojao da ih nisam krenula pratiti kao pravi „groupie“. Dobro smo se nasmijali kad smo se sreli u našem gradu.

More i Gibine pjesme bile su oduvijek dvije stvari koje su me činile sretnom, a sad je sve trebalo nekako pregrmjeti i odvojiti ih od starih uspomena koje su do temelja izgorjele zbog laži.  

Nisam neko vrijeme mogla ni slušati Gibu niti gledati jedrilice, samo bi mi suze došle na oči, ali vratili su se svi osjeti i slušam i gledam i uživam u svemu, i odvojilo se sve od boli i loših stvari, očistilo se… Ono što je lijepo, opet je lijepo, ono što je dobro, opet je dobro, ponovo i napokon. Odvajam moje more od uspomena, slušam Gibine pjesme drukčije i pronalazim se u ovim novima. I on kao da piše o izgubljenim ljubavima. Za koje je dobro da su izgubljene.

I stavljam malu bijelu jedrilicu u vitrinu. Veseli me. A veseli me i ljeto, i prijatelji i moja djeca koja rastu i puno razumiju. Veseli me i novostečena hrabrost jer bez hrabrosti smo nitko. 

I pratim jedrilice pogledom i nikoga više ne zamišljam na njima, i satima ih mogu promatrati i vidjeti samo njihova jedra i čistu plavo bijelu boju i samo more, moje more… I upijam sunce, slušam Gibu, i plivam i pjevam, i u sebi i na glas. I slavim prvo ljeto bez umornih nadanja, bez očekivanja, bez priželjkivanja i strahovanja, slavim prvo ljeto neprocjenjive slobode. Veseli me. Djeca. Prijatelji. Sunce. Jedra u daljini. Hrabrost. Ljubav. Pjesme. More.