Ne ide. Sa deset prstiju kucam samo na laptopu, a njega nisam palila tri mjeseca. O da, piskaram ja na mobitelu, ali samo sa dva prsta.
Ni tamo ne kucam brzo kao moja ‘ćerka. Ona kuca sa deset prstiju i to na engleskom dok gleda u mene i govori “Samo da završim još ovo, ne mogu sad jesti, naspi ti meni nek stoji…”! Ja zatvorim vrata da ne smetam.
Sretna što je tu u svojoj sobi, što će sjesti za naš sto u dnevnom. Ne znam zašto danas svi imamo stolove u kuhinji sa šest stolica a svi jedemo u dnevnom boravku. Bar većina mojih prijatelja i poznanika.
Ah da, sretna sam u ovom vaktu modernom, užurbanom, u vrijeme korone koje traje već treću godinu, ili dvije pune, što moja ‘ćerka tj. sin (mi u Bosni tako zovemo, to je opšte poznato) sjedi u sobi dok vani ludilo i virus vrebaju, i piše magistarski. Već je velika, 26 godina, a kao da se jučer rodila pamtim taj decembarski dan.
Ne volim zimu ni hladnoću, ali od njenog rođenja ja volim decembar. Tako je lijep, sav svečan. Praznici, Božić, Nova godina, jelke, okićen grad, užurbani ljudi, sretna lica. Neradni dan – 1. januar. O da, sretna sam. Već pet dana žurim da napišem tekst, ali ne da mi se.
Čak sam jedno jutro uz kafu napisala zabilješke dok sam slušala omiljeni radio. Ja nisam zaposlena žena, ja sam majka, domaćica, supruga, kćerka. Kućanica ali ne očajna jednom riječju rečeno. Imam 50 godina i radnog staža ni dana.
Nisam se ostvarila kao dizajner modni, ni kao novinar, al’ nisam ja kriva za to. Nikad ne krivite sebe i to je ključ sreće. Za svoje neostvarene želje uvijek krivite okolnosti, ili vakat, ili vrijeme, ili tajm, nikad sebe. Jer ti možeš sve, samo moraš željeti, pa danas u ovo virtualno, moderno vrijeme, možeš ostvariti sve svoje želje.
Evo kucam s svih deset prstiju, al’ gledam, varam malo, noć je i niko me ne vidi. Nisam ja Carrie Bradshaw iz serije Sex i grad ali imam svog Facu on spava u drugoj sobi. On ustaje u 6 i 20 od Ponedeljka do Petka vikendom u 9h. I nisam sretna zbog toga. Nikad mi neće biti jasno zašto je taj neko uveo radno vrijeme od sedam. Sretna sam što ima i od osam u nekim firmama – nekako mi taj jutarnji rad nije jasan,ba sad u ovom modernom vremeni i od 9h al’ ko sam ja da sudim o tome, ima mudrijih od mene.
Ja sam noćna ptica. Ja sam sova. Dok svi spavaju moj mozak radi 365 minuta na sat. I nisam sretna zbog toga. Godinama se to pretvori u nesanicu i sve teže ustajanje ujutro. Pomjera se. Ako definitivno sve pogasiš u 1h budiš se u 10 h.
Sav slomljeni umoran kao da te voz pregazo.Ni sva jutarnja gimnastika ni joga ni sve poze meditacije tu ne pomažu .To podpisujem. Ali posle jutarnje kafe, kada sa balkona ugledate nebo, plavo, ulicu s pokojim prolaznikom udahnete zrak i osjetite život u venama vjerujem da itekako imate razloga za sreću.
Tu sam živ, živ sam dišem. O hvala ti Bože. Jos jedan dan je tu .. E sad, to kasno ustajanje je luksuz nezaposlenih. I ja sam sretna zbog toga. Može se iskoristiti dan na hiljadu načina, samo zavisi od toga koliko ste kreativni.
Generacija sam 70-tih. Svašta nešto stane u 50 godina života: prohujali su vihori, bilo je sjaja u travi, divljih jagoda, djevojaka sa sela, rata i mira, ljubavi u doba kolere. Šatrovačkog, Engleskog, Njemačke, Holandije, Grčke, mora, planina, livada, dosta smoga, svašta nešto…
I ne znam čime se mjeri sreća, da li vremenom, danima, satima, minutama, sekundama, kilometrima, metrima, korijenovima, diferencijalnim jednačinama, al’ jedno znam – ja sam sretna žena. Sreća je stvar izbora, kao i tuga.
Do nas je šta biramo i kako želimo provesti ostatak dana., ostatak mjeseca, ostratak života. Ja biram osmjeh, ponekad blagi, ponekad tajanstveni, ponekad široki, a najviše volim onaj grogotni smjeh kad vam potekne suza iz kutka oka.
Ja volim da se smijem i znam se držati za rebra od smjeha gubiti dah i spuštati se na pod da dođem do daha .Tako mi nekako bude lakše.
Izbor je na svakom pojedincu, a ja imam hiljadu razloga za sreću a samo jedan dva tri hm mozda i vise za tugu.
Konkurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
