Propadanje u najstrašnije dubine. Srce već prepuklo u momentu na najsitnije djeliće, ali mozak ne registruje i valjda odbija da prihvati surovu istinu da to „žao mi je“ u stvari znači da Nje više nema…
Bol razdire, tražim po kući nešto njeno, tražim dokaz da to nije istina. Ormar pun njenih uredno složenih stvari, sve na mjestu onako kako me naučila. Uzimam u ruke njenu garderobu, prinosim licu i taj miris, njen miris me vraća unazad danima, mjesecima, godinama…
Da, moja mama je otišla, jednog septembarskog jutra, dok sam je nestrpljivo kod kuće čekala da se vrati iz bolnice. Otišla je, zauvijek i ostavila prazne ispružene ruke spremne da je zagrle najjače i oči da je gledaju najsjajnije.
Koliki se svijet sruči na glavu kada vam neko saopšti takvu vijest?! Kako srce ne pukne, kako ne presuše oči od silnog plakanja, nego se suze slijevaju i kad mislite da ih više nema, pa na zgrčenim rukama u krilu osjetite peckanje istih?!
Dan za danom, prošlo je već 15 godina od našeg poslednjeg susreta u bolničkoj sobi. Susreta za koji nismo znale da je poslednji, ali smo se pozdravljale kao da smo znale. Htjela sam da zna koliko je volim i kao da je srce predosjetilo da je poslednja prilika to septembarsko veče u bolničkoj sobi, tiho sam je pitala zna li da je volim najviše na svijetu?! Znala je, naravno da je znala, mame sve znaju!
Hladni bolnički hodnik , grlo stegnuto, suze se slijevaju i doktorica sažaljivo kaže te omražene riječi: „žao mi je“. Utrčavam u sobu, ona spava zgrčenih kapaka, ocrtava se bol na licu, ali diše, živa je. Izlazim i pitam se šta joj je žao, čemu takav komentar?! Mnogo mnogo poslije sam shvatila da joj je bilo žao jer je kao i svi drugi , osim mene, znala kakvi nas dani očekuju.
Godinama prije, kada je moja starija sestra napunila 18 godina mama joj je poklonila zlatni prsten sa srcem od cirkona. Ja sam ga birala sa njom i željno mamu pitala kada ću i ja tako nešto dobiti. Obećala je tada da ću ga dobiti za svoj 18 rođendan. Brojala sam dane, mjesece, godine…
I stigao je moj 18. rođendan, ali mama više nije bila sa nama. O prstenu tada nisam ni razmišljala, ali ona očito jeste, mjesecima unaprijed štedila, kao da je znala da će otići, jer mame sve znaju. Sestra mi je na dan mog rođendana rekla da ima iznenađenje za mene. Rekla je da idemo izabrati moj tako dugo željeni srculasti prsten. Hiljadu pitanja motalo mi se po glavi. Nije ta želja za prstenom imala smisla ako ga mama neće izabrati i darovati svojim rukama, ali… sestra mi je tada ispričala da je mama par mjeseci prije odlaska, njoj na čuvanje ostavila koverticu sa novcem planiranim za moj voljeni prstenčić. Koliko se tada suza, osmijeha, uzbuđenja, nevjerice kovitlalo mojim licem i srcem…Najvažniji poklon u životu, uvijek samnom, moj srculasti prsten. I da se razumijemo nije meni uopšte ni tada kao djetetu ni godinama poslije bila bitna vrijednost zlaćanog prstena. Važno je bilo što je on od mame i što je u obliku srca. Može li biti veće ljubavi i može li bolji rođendanski poklon?! Srculasti prsten je stigao, a nje više nema. I sad mi srce zaigra od miline i saznanja koliko me to drago biće voljelo i koliko je mislila na sve i svakoga.
Mnogo je neprospavanih noći, isplakanih suza i mokrih jastuka. Boli svaki dan bez nje, dobila prvi posao, diplomirala, udala sam se bez nje, preplakala noć uoči svadbe, pa ujutro kod frizera rasplakala sve prisutne. Onda je frizerka rekla, e sad je dosta plakanja, ajmo se smijati, pa ženo udaješ se danas. I jesam smijala sam se, za nju koju volim najviše na svijetu.
A onda, godinama godinama poslije i ja sam MAMA. Mali plavi smotuljak mi stavljaju na grudi i kažu: „mama ovo je vaša beba.“ Par godina kasnije stiže još jedan, ali rozi smotuljak. Opet plačem, od sreće, tuge, šta znam, hormona… I evo četiri mala oka gledaju u mene kao što sam ja nekad gledala u nju. I svaki dan čujem po nekoliko stotina puta tu svetu riječ „mama“. Tužna sam jer ih neće upoznati, a baš skoro sin kaže, kako bi volio da baka nije otišla na nebo da je upozna. Eh, da srce pukne od naleta emocija. Znam ja da ona nas gleda i osjeća svu našu ljubav.
Stvarajte uspomene dragi moji, jer uspomene su produžavaju život. Tužno je što shvatimo koliko nam neki dragi ljudi znače u životu tek kada ih više nema, ali volite ih, ljubite, grlite jako najjače. Govorite na glas to što osjećate. Godinama poslije sjetićete se nekih trenutaka u kojima ste razmjenili nježnost, pažnju, ljubav. Ljudi odlaze, nestaju iz naših života, ali podsjećaju nas uvijek i ožive uspomene mjesta, mirisi, izgovorene riječi, pjesme…
Puno je obećenja koja sam kao djevojčica dala svojoj mami. Mala nespretnjakovićka uništila joj je zlatnu narukvicu, poderala trenerku i patike na fizičkom…i obećala sam da ću joj kupiti sve to i puno više kad stasam u djevojku i kad dobijem prvu platu…Nije mi zamjerila uništavanje, a nije ni dočekala da zaradim sama pa da je obradujem nekim poklončićem. Mama je bila i ostala moj najbolji prijatelj, da bar budem kao ona meni i ja svojoj djeci.
Imale smo mi i naše običaje. Svaki 8. mart od djetinjstva poklanjala sam joj zumbul, mirisni plavi zumbul za koji mi je ona davala pare i koji sam od nje krila po kući, da bih joj ga svečano predala. Godinama je to postala tradicija i dan danas joj ga nosim, samo sada na žalost na groblje.
Jedna je mama, niko je zamijeniti ne može. Kliše ili ne, govorite joj da je volite, djelima, ali i riječima, obavezno, kad vam kažem, poslije znači mnogo. Vjerujte mi na riječ.
