Imate li koji minut vremena? Potrebna nam je vaša pomoć da skupimo paketiće

Imam jednu djevojčicu koju mnogo volim. Onako tetkinski, iako s najvećim uživanjem posmatram nju i tetku kako provode zajednički ritual, što bi djevojčica rekla ‘ludih krava’, koje su u suštini samo – radostan par onih očiju k’o sa reklame. Iz priče o malom teletu na seoskoj farmi, u slikovnici koju čitamo uveče nekom nama bliskom djetetu.

U ovo vrijeme praznika, moja mala drugarica, zajedno sa svojim drugarima iz udruženja „Down Sy i mi“ u Banjaluci, treba puno radosti. One radosti koja ne potiče iz topline porodičnog doma, iz ruku roditelja koji odbrojavaju od prvog do prvog, od tuđe njege do tuđe njege. One topline na koju obično zaboravimo, kao da smo previše davno bili mali i iščekivali poklon u prozoru.

Radosti u vidu šuškave kese pune svih dječijih želja, povezanih mašnom koja obara s nogu ljudskošću i nesebičnošću.

Znam da se čitave godine trude i rade na logopedskim tretmanima, znam da su im u tome pomogle ambasade zemalja stabilnijih, jačih i bogatijih od nas, i da svi zajedno želimo jednog dana djecu i osobe koje imaju hromozom viška na 21. paru dovesti do tačke samostalnosti, produktivnosti i doprinosa samima sebi, pa čitavom društvu u cjelini.

Takođe, znam da bi nam najradije prećutali da 50 malih i malo većih glava čeka Deda Mraza u prostorijama koje nisu dobili od lokalne vlasti, već od dovoljno osjetljivog pojedinca koji želi samo dobro za bilo čije dijete.

Znam da su neke njihove mame dane i noći provele kuckajući u projekte koji su prepoznati samo od strane svijeta, jer se ljudi sa Balkana najlakše odriču ljudi, ne vidjevši koliko topline gube u nekim nespretnim rukama punim srca.

Ljudskost ne staje u projekat, ljudskost staje u nečije spretnije ruke pune poklona na vratima udruženja.

Zašto to ne bi bile vaše i moje ruke?

Kontakt osnivača udruženja i osoba odgovornih da i vi i ono što nosite stigne na pravu adresu, potražite u redakciji Lole.

Jer Lole vole drugima uljepšati praznike!