“Znaš Sanda, ja sam očekivala da TO buđenje svijesti bude nekako drugačije, kao u filmovima, kreće pjesma, fanfare i ti odjednom shvatiš sve. Jesam, majke mi. Nisam ni slutila da se sve odvija na ovaj način. Čas dobro, čas toliko loše da mislim da neću preživjeti.”
Slušam je.
Moju divnu, dragu, božanstvenu klijenticu sa kojom već jedno izvjesno vrijeme radim seanse, jedan na jedan. Da, i ja sam nekada mislila da sve izgleda upravo tako.
Moramo prestati gledati američka sranja.
Definitivno.
“Draga moja, vjerujem da jesi. Ali sada vidiš da to baš i nije tako”, namigujem joj.
“U isto vrijeme je teško pa lepršavo i oslobađajuće, a onda na momente kao da imam okove. U stvari, nisam vjerovala da je u suštini promjena ovako laka. Sve teče. Čega sam se uopšte bojala?”
Gledam je i ponosim se.
Prevazišla je strah.
Vjerujem da vas je većina u momentu kada ste donijeli odluku o promjeni upravo ovo i doživjela. Počeli ste da praktikujete neku tehniku i ništa se nije dešavalo. Ili se dešavalo upravo sve suprotno od onoga što vam je rečeno da će se desiti i za koliko vremena. Sreća na dohvat ruke, ispunjen život dok trepneš, afirmacije koje mijenjaju srce i pripremaju srce i dušu za pravu ljubav… I jeste, tu je to sve, ali ispod površine. Vama se čini da stojite u mjestu i da samo kod vas ne funkcioniše. Ili se nešto dešava, a vi nemate pojma šta ćete s tim. Vrtite se u krug.
Dragi moji, nema tu udara groma i Boga koji se pojavljuje sa nebesa i miluje vas po kosi.
Ima samo jedne stvari.
Jebenog hard work-a.
Svaki dan.
Odmah da se razumijemo, ne može sve preko noći.
Djetetu treba da propuže pa prohoda pa onda da potrči. Spremate ispit pa gruvate mjesecima. Traje to, majku mu. Nekada te tri lekcije iz Osnova medicine idu kao po loju, a nekada jedno poglavlje zadaje muke. Tako i ovdje, stvari koju su vas nekada mnogo boljele traže više vremena da zacijele. Da se vratite na to mjesto nekoliko puta. Gledate, razumijete. Isplačete, ako treba, ne jednu već hiljadu i jednu suzu prije nego OSJETITE da je dosta. OSJETITE, ne MISLITE. Srce osjeća, um misli, a naše emocije nemaju veze sa umom.
Što ste nestrpljivi, polako, i vino je najbolje kada odstoji 😉
Ja sam, u jednom periodu svog života, jedva stizala otključati vrata od stana, ne stignem izuti ni cipele već se samo bacim na dušek u spavaću sobu i ridam u njega kao sinja kukavica. Ridam i lijepo mi. Lijepo mi, izbacujem ono što je u grudima pa više ne može tu da ostane i penje se do grla. Ponekad nisam imala pojma što plačem, ali mi se plakalo pa se ISPOŠTUJEM.
I to je trajalo, da budem iskrena, jedno izvjesno vrijeme, boljelo je, patilo me, ali nisam stajala. Kad god sam osjetila potrebu, ja se raskukam, jer očigledno mi je trebalo da kukam. I nije to bio kratak period, iako sam mislila da će biti. U stvari, sve je trajalo taman koliko je trebalo da sve živo, što je bilo zakopano, izridam. Sada sam zahvalna, kada se sjetim šta je sve izlazilo kroz te momente. Uh, ljepota.
Možda mi je, nakon svega, zbog toga i toliko lijepo spavati na krevetu od suza. Moje suze, toliko dragocjene kao najvrednije kamenje, grle me kao majčine ruke svako veče. Moje drugarice, znamo se 🙂
I u tome je veličanstvenost.
Kada znaš svoju tamu, svjetlost je prirodna.
Druga stvar je kontinuitet.
Neke stvari se pokrenu u određenoj situaciji i kada ih najmanje očekujete i to se zove katarza. Ali postoji nešto što gura, pravi pritisak i radi sistem čišćenja unutar vas, a zovu se rituali i vi sa njima možete ubrzati cijeli proces.
Orilo gorilo, padale ćuskije, određene tehnike se trebaju praktikovati svaki dan. To je ključ i, naprosto, drugačije ne daju rezultat. Šta, mislite da je Đoković uzeo reket juče, a danas počeo nizati pobjede? Nije, majku mu. Svaki dan je on izvodio jedan te isti udarac, pokret, koreografiju, kako bi dobio lakoću, slomio u sebi sve prepreke i doveo tehniku do savršenstva. Skinuo okove, spoznao sebe i sada leti.
E, to su ti rituali i upravo tome služe.
Ne možeš početi pa stati deseti ili petanesti dan. To vam je isto kao kada počnete prati zube pa danas ću, a sutra neću. Nema toga. To se zove varanje. Da bi imao sve zube u lijepoj glavi, pereš ih svaki dan, bez izuzetka i to je pravilo. Možda se sada čini nemoguće i, vjerujte, biće nemoguće u određenim momentima, ali vi ustrajte pa da vidimo šta će se desiti.
Dajte sebi rok, evo neka bude 40 dana, kao svi prirodni ciklusi promjene – 40 dana žalovanja, 40 dana mira kada se porodite, nisu za džabe. Ako fulaš 28 dan, okej, kreni sutradan ispočetka dok ne sastaviš niz zvani – četrdeset dana uzastopce. Prestaješ piti, probaj. Prestaješ jesti, sjajno. Meditiraš – nema bez četrdeset dana prve naznake prosvjetljenja 😉
Očitajte sebi četr’esnicu pa vidite.
Ili pobjednik ili pokojnik!
Znam šta sad mislite… “Ova je potpuno luda.”
I nema šanse. Ja moram na put, djecu voziti u školu, nemam kad, ne moramo se svi mijenjati, nije to za mene, ja sam realna, volim sve svoje mane i nesavršenosti, neću ništa da mijenjam, strah me je svemu u oči pogledati, to su ovi new age fazoni, itd, itd… OK.
Za prvo ste u pravu, za drugo niste 😉
Možeš tako da razmišljaš, a možeš da probaš.
Možeš da tražiš izgovore i to je legitimno ukoliko nisi spremna i možeš stvarati čitav arsenal okolnosti koje će te sprečavati u naumu da probudiš dušu i da ti se u srce useli vječna sreća. To je ono što želiš, je l’ da?
Da pojasnim, ti stvaraš sve prepreke na svom putu, niko drugi.
Kada počneš raditi na sebi, tvoje cijelo biće će se početi buniti, jer ne želi promjenu, želi da stvari ostanu iste, um će početi kreirati 1 000 situacija koje bi vas trebale zadržati na starom i sve će se urotiti protiv tebe. Počeće nestajati novca, vremena, podrške najmilijih, odjednom će muž postati ljubomoran, prijateljice će ti govoriti da si prolupala… Ma raspon tih okolnosti, koje suštinski ti kreiraš iz sebe, biće kao one priče iz 1001 noći.
Ja kada bi vam pričala pa i smijali bismo se i plakali u isto vrijeme, šta je moj ego i um kreirao na tom putu. Bila sam bukvalno ćorava koka koja je ubadala zrno 🙂
Kosmos je čudo.
Ali dosta o meni, hajde da se vratimo na tebe koja čitaš.
Nemoj stati, pliz.
Ako si odlučila, ako osjetiš da se nešto pobunilo unutar tebe i na kraju krajeva dovelo te do ovog teksta, shvati i prihvati da je vrijeme. Vrijeme je, dušo moja, da božanstvena filharmonija zasvira sa nebesa.
Izdrži još malo, pliz.
Iako ti se čini da se ne dešava apsolutno ništa, dešava se cijeli jedan Univerzum unutar tebe koji samo u ovom trenutku ne vidiš. Vidjećeš sutra, prekosutra, ne brini. Vjeruj. Vjeruj u magiju.
I javi šta se desilo nakon četrdeset dana.
Jer zaista, nakon određenog vremena, svugdje oko vas, sviraju fanfare 🙂
Ili barem meni.
A, okej, znam… Ja sam ona Luda.
Neka sam 🙂
P.S. Ovo pišem i sebi, koliko i vama. Izdržimo.
Let the #SMess be with you.
#Sandologija
Mess – engl. nered.
Nered je početak svakog Reda. Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj red.
