Ustajem uvijek prekasno iako sam veče prije sebi obećala da neću kliknuti snooze. Možeš ti to Brankice, ustani na vrijeme i idi pješke na posao, saberi misli. Niti ja to mogu, niti saberem misli. Ustajem, perem zube i biram haljinu, šminkam se i obuvam čizme, tužno gledam krevet radujući se ponovnom susretu.
“Molim vas jedno vozilo u ulicu XY”. Preskačem “dobro jutro”, jer dok i ona meni kaže dobro jutro izgubile smo dragocjeni minut.
“Ulica xy, stalna putnica.” Muk. “Stiže za 5 minuta.”
Sve ih znam. Znam im loše i lijepe dane.
Znam koliko djece imaju, šta ih muči i kakvo vrijeme vole.
Znam kome treba zamjena automobila, ko uživa u mirisu novog.
Znam koliko im je teško.
“Dobro jutro, gdje idemo?”
Govorim adresu firme, iako i oni već znaju gdje ćemo. Jednom sam na pitanje “Gdje ćemo?” ponovila adresu svog stana, a taksista je rekao “Pa ovo je bila najbrža vožnja u mom životu.”
Vozim se taksijem, jer ne moram razmišljati o parkingu, jer sam živčana i sigurno bih mini nervne slomove i infarkte doživljavala što od pješaka, što od vozača, jer se često zamislim pa sam prijetnja i samoj sebi, a kamoli saobraćaju. Vozim se taksijem, jer usput obavim još par stvari, jer nije važno u koje vrijeme i kakva se vraćam. Vozim se uvijek istim taksijem, jer su ti ljudi divni.
Postoji jedan gdin Plavi Mercedes koji mi redovno pokloni neku čokoladicu, ako me on vozi ujutru. Kaže ” Znam da se nećete sjetiti da odmah nešto pojedete. Imam i ja ćerku.”
Postoji i drugi gdin Plavi Mercedes koji je izgubio ćerku u saobraćajnoj nesreći. Ona je bila pješak. Kod njega nikad ne svira muzika, ponekad se tek poneki uzdah otme.
Tu je i gospodin Sivi automobil koji je strastveni pecaroš i ima problema sa grlom. Povremeno me zamoli da mu pomognem oko njegovog novog telefona koji “stalno nešto updateuje”. Jednom prilikom je mene i prijateljicu odvezao u Laktaše na košarkašku utakmicu za neke smiješne novce. U razgovoru s njim shvatiš koliko jednostavne stvari, poput pecanja ili učenja unuka kako se zakiva ekser, mogu biti predivne.
Ima nekoliko gdina Sivih automobila. S nekima razgovaram o moru, s nekima o tome kako je život postao tužan i ružan otkako su se svi otuđili jedni od drugih, s nekima prosto o pitanju “Kako si?”. Ti ljudi kad vas pitaju kako ste, zaista ih zanima.
Ima i crvenih, bordo crvenih, tamno plavih, sivozelenih. O svakom od njih bih mogla malu priču ispričati. Jer to smo mi ljudi – hodajuće priče.
Ne znam kako vi prolazite kroz svoj život. Da li posmatrate ljude oko sebe, stignete li posmatrati sebe dok razgovarate s nepoznatim ljudima koje srećete gotovo svakodnevno i koji vas dobro poznaju. Meni je to važno.
Prvi put sam, nakon selidbe u novi stan, znala da sam kod kuće, svoje kuće, kad me je prodavačica iz prodavnice ispod nazvala “komšinice”. Znate, ima tih ljudi koji vam ujutru daju hljeb ili cigarete, koji znaju po vašem licu, boji glasa, znaju kako ste.
Htjela sam samo da kažem da osmijeh ili lijepa riječ ne košta ništa. Danas, kad sretnete nekog koga srećete svaki dan, recite mu dobar dan, prodavačicu pitajte kako je, a s taksistom prokomentarišite iznenadnu hladnoću, umjesto statusa na društvenim mrežama.
Ti ljudi rade za vas, koliko i za sebe. I svaka topla riječ, svaki slučajni osmijeh će im uljepšati dan. Jer nasmješenih ljudi je sve manje.
Svi smo umorni od svakodnevice, željni tople šolje čaja i razgovora u kojem niko nikog ne osuđuje, svakom od nas je potreban znak, neki maleni znak da smo primjećeni, da nismo samo JMBG ili papirić na kojem piše broj koji ste u redu čekanja za plaćanje računa u banci.
Zdravo, ja sam čovjek i hranim se emocijama kao i hranom. Hvala ti što si podijelio osmijeh sa mnom.
P.S. Moja topla preporuka je da uvijek okrenete 1544 (Banjalučki taxi). Dugogodišnje iskustvo mi daje za pravo da tvrdim da su najbolji.
