Momčilo Momo Kapor bio je i ostao jedan od najomiljenijih i najčitanijih srpskih pisaca uz čije knjige su mnogi od nas sazrijevali i otkrivali život. Objavio je veliki broj zbirki priča i romana koje su prevođene na nekoliko svjetskih jezika, radio je kao novinar, pisao je scenarija za filmove, pozorišne i radio drame, a pored toga bavio se i slikarstvom. Njegova dječačka harizma bila je neprikosnovena i nikoga nije ostavljala ravnodušnim, pa je zato i ostao upamćen po svom lepršavom duhu koji je i dalje prisutan kroz djela koja je ostavio za sobom.
Rođen je u proljeće davne 1937. godine u Sarajevu, gdje je boravio do svoje osme godine, nakon čega se sa ocem preselio u Beograd. Njegovo rano djetinjstvo obilježila je tužna priča, jer je sa samo četiri godine ostao bez majke. Tokom bombardovanja Sarajeva 1941. godine na kuću u kojoj su se nalazili Momo, njegova majka, baka i još četrdeset ljudi pala je bomba, svi su nastradali osim Mome kojeg je majka zaštitila legavši preko njega. Tragediju koja ga je zadesila još u djetinjstvu, potiskivao je bježeći u svoj šareni umjetnički svijet, okupan vedrinom i duhovitošću koja ga je krasila i u njegovim posljednjim danima života.
U knjigama koje je pisao često se šalio na svoj račun, pa je tako u svojoj autobiografsoj knjizi “Ispovesti” između ostalog naveo kako je bio toliko loš đak, da su ga u sedmom razredu na godinu dana izbacili iz svih škola u Jugoslaviji. Nakon osnovne škole upisao je Treću mušku gimnaziju u Beogradu, odakle je takođe bio izbačen zbog prevelikog broja izostanaka i jedinica, pa su ga premjestili u Prvu mušku gimnaziju u Sarajevu, gdje je više puta ponavljao razrede. Po završetku gimnazije školovanje je nastavio na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu, gdje je 1961. godine diplomirao sa izuzetno visokim prosjekom. Jednom prilikom rekao je kako njegov otac do posljednjeg dana nije bio zadovoljan njegovim izborom, pa je još tokom studija pokušavao na razne načine da ga odvoji od slikartsva ne bi li se predomislio i upisao arhitekturu, ali u tome nikada nije uspio.
Šezdesetih godina 20. vijeka bavio se uglavnom pisanjem televizijskih kritika, a kako je u to vrijeme bio luksuz imati televizor, Kapor je televiziju gledao samo u hotelu. S obzirom na to da ga je televizija izuzetno privlačila, vodio je nekoliko emisija koje su u to vrijeme stekle veliku popularnost, pa je za vrlo kratko vrijeme postao prva televizijska zvijezda bivše Jugoslavije.
Nakon vojske, koju je doživljavao kao mjesto gdje može redovno da se hrani i ugodno živi godinu dana, skoro deceniju je pisao o turizmu i kulturi, a ubrzo je počeo da piše i svoje prve romane. Beleške jedne Ane bila je njegova prva knjiga, a nastala je 1972. godine nakon niza tekstova koji su pod istim imenom objavljivani u časopisu Bazar.
Njegov život protkan je brojnim anegdotama koje je nerijetko prepričavao u svojim knjigama. Jedna od njih je i ona o prevodiocima njegovih knjiga koji su mu se često obraćali za pomoć kako bi im pojasnio neke od fraza koje su bile skoro neprevodive.
“Siroti naši prevodioci! Koliko li je tek njima teško kada pokušaju da prevedu neprevodivo. Piše mi jedan iz Amerike:
‘U vašoj priči, koju upravo prevodim, postoje neki nejasni izrazi, pa vas molim da mi ih objasnite. Pišete da je to koštalo kao /kajgana svetog Petra . /Odakle znate da je sv.Petar jeo omlete? Ako je, pak, jeo, koliko je mogla da košta ta kajgana kada je toliko skupa? Od koliko jaja? U kojoj valuti je plaćena? Da li bih taj izraz mogao da prevedem kao: St.Peter’s scrambled eggs?
Kada smo kod jaja, kod vas sam pronašao izraz /jaje na oko/? Šta je to? Egg on eye? Zašto bi neko stavio jaje na oko? Da se, možda, kod vas očna oboljenja ne leče jajima? Unapred zahvalan…”
Samo na njemu svojstven način umio je da opiše balkanski mentalitet i svakodnevne životne doživljaje običnog čovjeka. Govorio je da je svaka priča običnog čovjeka prava drama pred kojom je uvijek ostajao zadivljen. Bio je jedan od posljednjih pravih srpskih boema, obožavao je muziku i društvo, pa je često noći provodio lumpujući u kafani sa svojim prijateljima, o čemu je kasnije pisao kratke priče i crtao ilustracije. Svoja djela pisao je isključivo na pisaćoj mašini koju je nazivao “sprava iz prošlog, a izmišljena u pretprošlom vijeku”. Kompjuter uopšte nije bio među Mominim omiljenim spravama, a kada bi ga pitali da li razmišlja o tome da pređe sa pisaće mašine na kompjuter, on bi u svom maniru odgovorio:
” Ne. Ja mislim da pređem na olovku, sa mašine na kojoj kucam sa dva prsta. Preći ću na kompjuter kada neko napiše nešto slično ‘Ratu i miru’, a da je to napisao na kompjuteru.”
Ni ostale tehnološke novotarije, poput mobilnog telefona ili diktafona, nisu mu baš bile drage. Novinari su uvijek bili njegovi dragi gosti, ali samo pod jednim uslovom, da nema snimanja. On bi diktirao, a novinar bi zapisivao u rokovnik, kao što su to radili novinari u njegovo vrijeme.
Nakon njegove smrti ustanovljena je nagrada Momo Kapor, koju svake godine dodjeljuje Zadužbina Momo Kapor za doprinose u književnosti i likovnoj umjetnosti. Zadužbinu Momo Kapor osnovala je njegova druga supruga Ljiljana sa kojom je proveo 30 godina. Njihova ljubav bila je nesvakidašnja, jaka i puna anegdota. Ona bi mu često pozirala dok bi slikao, pa tako posmatrajući neke od Mominih slika često možete uočiti lik koji podsjeća na njegovu suprugu. Bila mu je neizmjerna podrška u svemu što je radio, a o tome svjedoči i činjenica da kada je počeo da gubi vid, ona bi mu čitala, a o njihovom prvom susretu uvijek je govorio sa osmijehom i puno ljubavi.
“Davne 1982. godine sam zbog straha od letenja držao sam za ruku jednu stjuardesu, naravno Ljiljanu, i nisam je pustio do današnjeg dana. Onda sam je zamolio da mi donose srpske novine u Njujork i tako se rodila ljubav. U našem braku ja sam na vrlo dobrom drugom mjestu, a na prvom je Arči, pas rase haski, koga već 11 godina, osim kada sam na putu, šetam svakog jutra. Ljiljana je od mene mlađa 20 godina, ali kada ja budem imao 100 godina, ona će imati 80, pa se razlika neće primetiti. Ona je, ustvari, starija od mene, jer me sprečava da pravim gluposti, čemu sam sklon”, govorio je Moma.
Ljiljana je često govorila da je njena profesija da voli Momu, pa je i nakon njegove smrti svoj život posvetila sjećanju na njega. Izdala je knjigu “Legenda Kapor” u kojoj je više od pedeset Mominih prijatelja pisalo o njemu, na Adi je podignuta skulptura “Dafne” u njegovu čast, a prije dva mjeseca povodom 80 godina od njegovog rođenja otvorena je izložba “Momo, par lui meme”. Posjetioci izložbe imali su priliku da vide više od 30 crteža i ulja na platnu koji su nastali još tokom Mominih studija, kao i više od 50 fotografija i dokumenata iz arhive Zadužbina Momo Kapor. Izložbom u njegovu čast još jednom je potvrđena čuvena rečenica kojom su ga najčešće opisivali – “Najbolji slikar među piscima i najbolji pisac među slikarima”.
DECI I UNUCIMA U AMANET
“Šta bi trebalo ostaviti djeci i unucima što im niko ne bi mogao priuštiti ili oduzeti? Možda kakav pouzdan zanat, koji se može obavljati pod svim sistemima i okolnostima? Ili samo dobro vaspitanje, znanje jezika, koje će im pomoći da se isele tragom davnih seoba? A možda je najsigurnije – naoružati ih prezirom prema posedovanju, pomoću koga će napuštati svoja gnezda laka srca, zviždući i sa rukama u džepovima?” Momo Kapor
