Rasplaču me svi humanitarni brojevi, posebno oni namijenjeni djeci, jer od nečije empatije i mogućnosti da pomogne zavisi život onih koji još ni ne znaju šta je život.
Rasplače me luk. Zato ga i ne jedem. Između ostalog.
Rasplaču me divne mame koje vole svoju djecu, brinu o njima, opraštaju im bubice, budu njihove drugarice, ljube ih za laku noć, znaju im omiljeno jelo i omiljenu boju, čuvaju ih. Jer moja mene nije nikad.
Rasplaču me velike sreće jer nenaviknuta na njih ne uspijem nikad odreagovati na njih kako treba pa plačem kao da se sa svakom novom velikom srećom ponovom rodim.
Rasplaču me ljubavni filmovi u kojima on voli nju i ona voli njega, ali režiser to tako namjesti da se oni nikako ne mogu skrasiti na jednom, zajedničkom mjestu, pa dok oni sve te prepreke pređu i ljubav pobjedi, ja se rasplačem.
Rasplače me Šon Pen u “I am Sam” jer se ponekad osjećam kao da sam on, a ponekad kao da sam Dakota Fening. Pa tako se prilikom tog prelaska iz paralelnog u stvarni univerzum, splačem.
Rasplače me Hurt od Džonija Keša ako sam u PMS-u. A ponekad i ako nisam.
Rasplače me smijanje do suza.
A zbog ovog sam plakala jutros:
