Kubanac i smijte se vi, ja imam san

Neće san na oči. Okrećem se. Prevrćem. Odustanem. Pametniji popušta.

Uzmem telefon. Volim putovati. Gledam ponude i uživam. Planiram i sanjarim. Među ponudama Kuba. Slike su me oduševile. Čini mi se da boje nigdje nisu intenzivne kao tamo. Ne samo boje. Toliko zanimljivih detalja, kombinacija boja, oblika i ljudi iz cijelog svijeta – zaista poslastica za sva čula. Cijena je previsoka. Za sada.

Optimista sam.

U uskoj sam uličici, negdje na Kubi. Gledam nasmijane ljude. Muzika na svakom uglu vas jednostavno tjera na osmijeh. Gledajući oko sebe, ne gledam ispred. Posrnem. Skoro padnem. Prihvate me jake ruke. Podignem pogled. Uffff. Zgodan. Visok. Miriše. Široka lanena košulja. Raskopčana. Osmijeh sa čarobno bijelim zubima.

Loše mi je. Neka me drži i dalje. Povede me u obližnji kafić. Sjedimo. On priča. Nemam pojma šta. Mislim, nije ni bitno. Flertujem, čovječe. Bila sam sigurna da sam to zaboravila. Približio mi glavu. Uh, sad kad me cmokne!

Zvrrrrr! Budi se, Alma, budi! Vrijeme ti za posao!

Na poslu pričam kolegama o snu. Smiju se. Kažu da su snovi refleksija podsvijesti. Smijte se vi! Ja imam plan. Dođem kući. Jedva čekam vrijeme za spavanje. Ponovim cijeli ritual pripreme za spavanje. Čak sam se trudila da stranice gledam istim redoslijedom kao veče prije.

Foto: Lena Wurm / Shutterstock.com

Polako, pa na Kubu. Stišćem ja oči. Ravnomjerno dišem. Na silu ću da zaspim. Na silu ću da ga sanjam. Duguje mi poljubac. Jutarnji alarm sam pomjerila petnaestak minuta kasnije. Da nas ne prekine.

Na sastanku sam u firmi. Analiza troškova. Treba da pričam. Papira nema. Radila sam na tabelama danima. Ne mogu ih naći. Panično ih tražim. Tu su negdje bile. Direktor ustaje. Prilazi mi. Unosi mi se u lice. „Gdje su? Gdje?!“ Pokušavam ga odgurnuti.

„Ne guraj me, mama. Samo mi reci gdje su. Znaš da imam nastup danas, a papuča nigdje. Ustaj i ti, zakasnićeš na posao!“