Banjalukom je jutros odjeknula vijest da je nevjenčani suprug jedne od porodilja smještenih u Univerzitetski klinički centar RS ušetao s nožem i nesrećnu ženu posjekao po ruci. Nasrnuo na nju u javnoj zdravstvenoj ustanovi.
Policija je slučaj okvalifikovala kao nasilje u porodici. I? ‘Ajmo dalje… Šta sad? Ušet'o. Posjek'o. Pobjeg'o. Malo će ga pritvoriti i pustiti. Šta su se žene sad tu opet razgalamile?
A nesrećna žena rodila je tom nesrećniku trojicu sinova. Trojicu nasljednika! Trojicu, sutra, nečijih muževa i očeva.
Ni to nije bitno. Nije bitno ni što je već na ginekološkom stolu krvarila rađajući. Nije bitno ni to što se vjerovatno raspada od bolova. Nije bitno ni to što je trenutno u najranjivijem periodu. Nije bitno ni to što je luđak ušao s namjerom da je, možda, ubije. Nije bitno ni to što je uplašena. Ni to što će ovo, vjerovatno, ostaviti trajne posljedice po njenu psihu. Ni to što će se već sutra osvrtati da pogleda prati li je pogledom ili nožem.
Jer, u UKC RS kažu… Citiraću, ne mogu drugačije.
“NJENA POVREDA NA DLANU JE TOLIKO LAKA DA JEDVA MOŽE DA SE UOČI GOLIM OKOM”.
A ha. Znači, pika se samo ako je zakolje? Tu pred svima. Kao pseto. Jer, to je, tako neposlušna, i zaslužila!
O kojoj mi borbi protiv nasilja govorimo? Zašto ovakve stvari postavljamo na nivo trivijalnosti? Dokle ćemo pred bolesnicima (namjerno neću reći nasilnicima, jer je nasilnik onaj koji te malo gurne pa malo lupiš dupetom o pod, a svejedno zaslužuje rešetke) zatvarati oči?
Do kada će policija samo revnosno tefteriti njihove inicijale pa kada krv poteče tek konstatovati da je muškarčina odavno poznata policiji i da je žrtva prijavljivala nasilje? Jebi ga, dobiće koju decenijicu zatvora. Zbog dobrog vladanja i učenja na zanatskim kursevima dobiće otpust za koju godinu. Možda i redovne vikende van rešetaka.
Jedna žena manje-više. Jedna k'o nijedna! Što mu je širila noge? Valjda je vidjela da je luđak.
Osjećam se tako nemoćno. Samo zato što sam žena. Jer je ona, nesrećna, u bolnici nezaštićena. Jer već za pola sata ovo može da bude podsrek nekom novom umobolniku koji će nasrnuti na ženu. Jer više ne znam kome u ovom sistemu da se obratiš, a da te čuje i kaže: “Aman, dosta je”.
I na kraju, ovako nemoćna, postavljam pitanje obezbjeđenju UKC RS. Tako se zove, jelte?
O kojoj mi borbi protiv nasilja govorimo? Zašto ovakve stvari postavljamo na nivo trivijalnosti? Dokle ćemo pred bolesnicima (namjerno neću reći nasilnicima, jer je nasilnik onaj koji te malo gurne pa malo lupiš dupetom o pod, a svejedno zaslužuje rešetke) zatvarati oči?
Kako je moguće da je ovaj stvor pored vas prošetao s nožinom? U 18 sati i 20 minuta? Debelo mimo vremena za posjete?
Eto, na primjer, moju mater ste maltretirali kada mi je, nakon preteškog carskog reza iz kojeg smo i beba i ja jedva živu glavu izvukle, donijela tanjir pileće supe. Govorili ste joj da sam “razmažena, kao i sve porodilje”. A ovaj, kao po pisti, prošeta modni dodatak za sve mudonje – nožinu.
Ona, nesrećna majka trojice divnih dječaka, srećom, nije stradala. Voljela bih da joj se ovo nikada ne ponovi. Da sinove nauči u šta ne smiju da izrastu.
A ha. Znači, pika se samo ako je zakolje? Tu pred svima. Kao pseto. Jer, to je, tako neposlušna, i zaslužila!
Ja, majka jedne djevojčice, pitam hoće li sutra biti sistema kojem će moje dijete možda morati da se obrati? Ili će i njena rana biti toliko mala da se jedva uoči golim okom? Ko će joj izmjeriti i kaznom odvagati ranu na duši? Ko će mi zamjeriti ako za svoje dijete budem u stanju da robijam? Jer, sistema nema.
Vama, nadležnima i onima koji se zovete obezbjeđenjem, neka je na čast.
Nadam se da nemate žensku djecu!
I ova priča dio je globalne akcije “16 dana aktivizma”. Znajte da se nećemo zaustaviti kada tih 16 dana prođe!
