Prije nego pomislite da pretjerujem i da se stvar neće riješiti jednim nazivom, da vam kažem – u nastavku će biti sasvim drugačija poenta. No, pomislili ili ne pomislili, sasvim je do vas. Ja i dalje vjerujem da jedno ‘ćeri’ umjesto ‘sine’ mijenja mnogo šta.
Danima se trzam na ovu riječ sine. Istovremeno, istu mi obavezno prati polukiseli osmijeh i pomisao ‘Dobro, šta jedna žena mora da uradi da bi bila ‘ćer u očima i ustima sagovornika?’
I nekako, zažiga me negdje usred mene kad se sjetim da sam zadnji put ovako oslovljena od strane moje odavno pokojne bake. U filmu sam da nemam previše godina, a nje nema više od deceniju, pa vam je valjda jasna dužina provalije u kojoj se žena nalazi, bez obzira na sve pokušaje da joj se da mjesto dostojno vrijednog ljudskog bića.
Razmišljam tako, postoji par tačaka na koje je moja baka, rođena u trećoj deceniji 20.vijeka, u selu poput svih okolnobanjalučkih sela pod Manjačom, bila neopisivo ponosna.
Na staž jedva dug deceniju i po. U kiosku.
Na nekoliko razreda osnovne škole i činjenicu da se zna potpisati.
Na kuću u čijoj je gradnji učestvovala i u kojoj joj niko nije mjerio učešće procentima.
Na to što je decenijama ipak ona bila ta koje se pitalo, iako je deda redovno provjeravao da li je sve namireno.
Ne znam zašto, ali stičem utisak da je ipak imala više razloga za ponos od nas, današnjih sinova umjesto kćeri. Jer, njena borba mi se čini daleko ogoljenijom i težom od borbe koju danas žene vode, a znam da su današnji sinovi mjesto kćeri u daleko lošem položaju u borbu za svoju suštinsku ravnopravnost.
Ne, ovo nije priča o tome kako je bilo teže raditi u njivi i roditi dijete. Moja baka je svoju djecu rađala u bolnicama prijeratne Jugoslavije i bila ljuta što deda nije razumijevao njeno delikatno stanje nakon poroda.
A opet, svi njeni savjeti stali su u dvije rečenice: “Uči škole. Kad završiš sve i dočepaš se svog kruha, biće ih po pet na jednom prstu!”
Dabome, mislila je na muškarce. Na udaju. Na izbor. Na mogućnost i masu iz koje ćeš da izabereš. Ali tek kad postaneš svoja. Nezavisna i slobodna da biraš šta god poželiš, uključujući gdje ćeš zarađeni novac potrošiti. Na ono što je u doba u kojem je odrastala bilo ključna odrednica njene uloge u društvu, a za šta je znala ili naslućivala, a možda kasnije i potvrdila posmatrajući život oko sebe.
Poslije nje, dolazile su generacije žena koje nisu u toj mjeri morale da brinu šta će sa djecom, imale su riješeno pitanje vrtića/čuvanja, jer je ekonomska sigurnost bila neupitna, pa opet mi se čini da je ona mnogo više postigla sa organizovanjem, razmišljanjem i kuckanjem, svega i svačega.
Sa druge strane, danas bake nemaju nikakvu šansu za borbu za ravnopravnost. Pojelo ih vrijeme u kojem živimo, na neravnopravnost po polu i rodu s kojima su se uspješno nosile, nakalemila se neravnopravnost po godinama. Sve žensko iznad određene granice ne spada u poželjno. Žene u dobu u kojem su nekad te naše bake bile, bitku biju sa celafonam ravnopravnosti koju pakuje neravnopravnost. Postaju sinovi umjesto kćeri, uz poklič kad im neko kaže da su muški obavile posao. Neću da obavljam muški nešto što predodređenje ne može imati, jer je sasvim nebitno ko posao obavlja. Neću da mi naziv bude sin jer dovoljno dugo trpim nešto, dovoljno dobro podnosim ili dovoljno dobro ne preispitujem.
I opet, žene, ispuštamo iz ruku mnoštvo alata za ravnopravnost, jer je lakše biti prateća stvar nekome.
Pod maskom kulture i nezamjeranja. Nepretjerivanja i ispravnosti borbe, za koju nema kalupa i koja je duboko lična. Pod okriljem ustaljenih normi i postavljenih standarda, van kojih se ne može.
Od ograde do ograde dozvoljenog.
A ja se samo sjetim šta bi mi baka koje odavno nema tu rekla. I hvala joj, jer deset prstiju i znanje da je neko prije tebe otvarao put, da je mogla i kad nije smjela, olakša borbu sa samom sobom do ravnopravnosti kakvu želiš.
Ravnopravnosti sa licem žene.
