Danas si dobio loše vijesti. Po ko zna koji put. Te loše vijesti su ti izbrisale osmjeh s lica i postao si tako ogorčen i stran. Udaljile su te. Tek na momenat se prizoveš, i opet me pogledaš, prepoznaš, i osjećam se kao da je moje drago biće doživjelo amneziju i da samo kroz blic sjećanja nešto ti na momenat sine i da znaš da sam to ja… tvoja.
Nemoj misliti da ti bilo šta prebacujem, što si odsutan, što si nervozan, sve ja to razumijem. Ti ne znaš da u takvim momentima poželim da imam čarobni štapić i da samo mahnem i da se sve posloži na svoje mjesto. A ovako, samo nijemo sijedim preko puta tebe i gledam te kako odsutno sjediš, skupljaš oči gledajući u daljinu, iako znam da je pogled usmjeren u nigdje, u prazno i prebiram po glavi, da li postoji išta, što bi ti moglo pomoći, da rješiš ne jedan već gomilu problema. Kad vidim taj pogled, znam da sam nevidljiva.
Kao dijete sam sebe ubijedila, da čineći dobra dijela, skupljam bobe kod onog “gore” i nekako je to preraslo u životnu filozofiju, ili zabludu, ili utjehu, ko zna šta već. Gledam tebe i mislim: Bože, koliko ovaj čovjek ima nakupljenih boba? Najmanje tri naredna života treba da mu bude refundirano i da živi kao kralj. Toliko vrijedan, pažljiv, spreman pomoći svakome, širok svim što ima, i srcem i dušom, a problemi kao da su talasi, pljusnu, preture, pa se povuku, i taman dok se teturajući digneš, a oni opet … pljuuus. Dokle više?
Nekad me bude tako strah, da ne posustaneš, da srce nema više snage, da ne nastupi neko beznađe i onda sve radim da ti ugodim, da te zainteresujem za nešto drugo, da ti na momenat skrenem misli, da se mozak malo odmori, ali to mi izgleda kao da nekom stranom, skroz nepoznatom čovjeku, naslijepo pokušavam pogoditi želje, i nećeš vjerovati ali te nekako otmem sa te tamne strane, prizovem, i počnem da prepoznajem moje drago biće.
Ne, nisi ti prema meni grub, niti osoran, ni bezobrazan, daleko od toga, ali u tim momentima, kad ti se problemi navale na leđa, jednostavno ne prepoznajem onog divnog tebe, i moram da te nađem, jer zarekla sam se da ću te uvjek čuvati, kako u dobru, tako i u zlu. Dok sam živa.
Ne želim da pomisliš, da ti kroz ovo pisanje bilo šta prigovaram, neee. Ja tebe jednostavno toliko volim da bih sve dala da nemaš problema, da te ništa ne pati, ne boli, da možemo uvjek da se smijemo kao na onoj našoj klupi, ali nisam toliko moćna da te od svega zaštitim. Sad znam, sigurno znam, da dok ovo čitaš, bar na kratko ćeš probleme staviti na stranu i vratit se svojoj čarobnici, zamisliti, protrljati po kosi, zavaliti u stolicu, pa opet privući stolu i pročitati još jednom. S tim što sam te zainteresovala, izborila sam još jednu bitku protiv mora tvojih problema i nemani, ukrala sam te na 5 minuta, da možeš prikupiti bar malo snage za ići naprijed.
Sretno moj ratniče…
