No, Sara Pitersen (Sara Petersen) je žena koja voli taj posao i to za nju nije bio nikakav problem sve dok nije spoznala “sve čari patrijarhata”, dok nije shvatila da ništa nije jednostavno i čula frazu „ženski posao“.
„Ljubav moje majke prema dizajnu interijera je prožimala moje djetinjstvo poput vazduha. Nikada nisam razmišljala o rozom prekrivaču na svom krevetu, printovima Meri Endželbrit (Mary Engelbreit) ili jagorčevinama koje su krasile zidove u mojoj sobi. Ako sam ikada i mislila o njima to je bilo samo da bih primjetila da su predivni i da čine da se osjećam srećnom i voljenom“, izjavila je Sara za „The Lily“.
Kako je Sara rasla, tako je naginjala prema majčinoj verziji „lijepog“. Kada je uselila u svoju prvu kuću satima je razbijala glavu oko 13 nijansi bijele boje i vagala razloge „za“ i „protiv“ prugastih mornarsko – plavih i običnih platnenih zavjesa.
Ti sati su je, kako kaže, činili srećnom poput čitanja zadnjih stranica dobre knjige, smijanja na internu šalu i grickanje keksa umočenog u „Nutellu“. Ti sati su joj omogućili da se osjeća kao ona.
„Kada sam rodila kćerku jedva sam čekala da joj prenesem taj dio sebe, da joj uredim predivnu sobu baš kao što je to moja majka učinila za mene. Donijela sam uzorke tapeta, tražila najljepše printove i gnjavila sestru brojnim mailovima u kojima sam tražila da uporedi jastuke. Dok sam brisala fleke nisam bila svjesna toga da sam svoju kćerku namjerno okružila bojama i oblicima za koje je svijet odavno odlučio da su ženske. No, pokušala sam da potisnem te misli. Kvarile su mi zabavu“, objasnila je Sara i dodala da je sada, kada pogleda iza sebe, ljuta zbog toga što su pritisci patrijarhata zagadili ono što joj je trebalo biti uživanje u sređivanju kćerkine sobe.
Sarina kćerka danas ima tri godine i njena omiljena haljina je prekrivena bijelim radama. Djevojčica je zove „haljina za princeze“. Kada Sara namješta svoj krevet i njena kćerkica pojuri u svoju sobu da pospremi svoj. Tada u korpi za igračke počne da traži svoje omiljeno staro ćebe koje je prošarano rozim percima. Prvo s njim napravi pravi mali šou, a onda ga raširi preko kreveta. Posmatra Saru dok stavlja cvijeće u teglice u kupatilu i onda traži cvijet i za svoju sobu.
„Posmatram je kako se penje uz stepenice do svoje sobe držeći u ruci buket ljubičica koje je ubrala u dvorištu. I tada se zabrinem. Jesam li podbacila kao feministička majka time što sam je programirala da naginje stvarima koje vole djevojčice? Možda sam mogla njenu sobu da okrečim u svijetlosivu boju i da zidove ukrasim apstraktnim grafičkim printovima ili nekim voćnim motivima? Da li bi me to učinilo boljom majkom? Da li bi to nju učinilo boljom djevojčicom? Šta je uopšte bolja djevojčica? Da li je bolja ona djevojčica koja ne voli lijepe roze princeze?“, zapitala se Sara.
Sara ističe da je umorna od toga da brine da li je zbog radosti koju osjeća kada svoj dom učini ljepšim i prijatnijim ništa drugo nego pijun u patrijarhatu. Umorna je od toga da mrzi samu sebe zbog toga što se ubijedila u to da je pretraživanje Interneta za lampom od mliječnog stakla za kćerkinu sobu nekako izgubljeno vrijeme, vrijeme koje je, kako kaže, potrošila na glupe stvari za djevojke.
„Patrijarhat mi kaže da treba da brinem o stvaranju doma. Patrijarhat mi kaže da me briga o stvaranju doma čini inferiornom. Zaokružiti nešto zato što se smatra tradicionalnim ženskim je samo po sebi problematično. Ja želim da moja kćerka voli štgod hoće da voli. Hoću da ona u potpunosti bude vlasnica svojih želja i radosti i nadam se da će se njena generacija, za razliku od moje, mnogo manje brinuti oko vrijednosti onoga što ih čini srećnim. Želim da moja kćerka odrasta sa majkom koja se ne izvinjava zbog stvari koje je čine srećnom“, zaključila je Sara.
