Đe se neću vratiti, ko će od Bosne i Hecergovine napraviti bolje društvo ako ne ja, i ljudi poput mene i moje žene. Ako ništa – bar metafizički.
Obzirom da u Švedskoj i Norveškoj imamo prijatelje koje dugo nismo vidjeli, da imaju direktni letovi iz Tuzle i Banjaluke – kupili smo karte.
Dva dana prije leta sin je izjavio – Kada poletimo, želim pojesti sendvič u avionu. Već sam krenuo da se smaram jer je sendvič u avionu četri eura, ali taj njegov umilni pogled me uvijek kupi i šta da se radi. Kasnije nam je stujardesa rekla kako se sada može ponijeti vlastita hrana u avion, te da su ljudi nosili – burek, jogurt, ćevape, pite, piletinu – ko u autobuse i vozove onomad.
Nema tog mjesta na svijetu kojeg miris ćevapa i bureka neće osvojiti.
Let je bio divan, a posebno mi bilo drago zbog bolje polovine koja se hrabro suočila sa svojim strahom od zatvorenog prostora 10 000 m iznad zemlje.
Nakon što smo izašli iz aviona rekao sam ženi:
– Dobrodošla u moju pravu domovinu.
Nisam ja kriv što me roda donijela 1500 km južnije.
U Švedskoj zaista osjećam da sam na pravom mjestu – tamo gdje pripadam. Ko me poznaje zna da sam istinski švedofil i godinama smaram ljude kako ću, kada se konačno smorim od – balkana, ustaša, četnika, bijede, politike, kockastih lobanja, izbora, partija i ratova – započeti proces seobe ka sjeveru. Taj dan još nije došao – očito da imam jake živce a i ne da mi se od nule započinjati sve, ma da – ne bi bilo loše otići gore bar na pet godina, penziju zaraditi.
Nije li bizarno da kod nas radiš 40 godina za penziju koju gore možeš zaraditi za 5 godina rada?
Red za pasošku kontrolu bio je dugačak. Djeca su trčala tamo vamo, a ja sam molio balkanca u sebi da se ne dere po švedskom aerodoromu da me ne bi privodili i čitali dječija prava, naplatili kaznu ili ne do bog – eksportovali.
Konačno dođosmo na pasošku kontrolu.
Caranik isti ja – ćelav, brada, plave oči. Gleda moj pasoš, ispečatiran (sviralo se, putovalo), vrti stranice mahom ispečatirane, pa mi se obrati na srpskom:
– Kamiondžija?
– Jok, muzičar – rek'o zatečen našim jezikom.
– To ti dođe na isto. ?
– Koliko nosite novca? Do kada ostajete?
Ovo pitanje me svaki put smori, pa uvijek lupim cifru. Nek se pita pogranični mučenik da li lažem ili imam pare – pakost balkanska likuje. Takođe me iznenadilo od kuda njega na terminalu sve sa srpskim jezikom, ali pretpostavljam da se zbog povećanog obima dolazaka našeg naroda povećala potreba za preciznom komunikacijom jer dosta našeg naroda ne zna ni engleski a kamoli švedski jezik.
– Previše para imam. Par hiljada eura, a ostajemo do 19.07. osim ako se neko čudo ne desi – rekoh u šali.
Pogleda me, izneverova, vrati pasoš i poželi dobrodošlicu.
Tetka je čekala na aerodromu radosna što smo konačno uspjeli da se organizujemo i dođemo u goste. Kontrola balkanca u meni je sizifov posao, djeca divljaju, idu tamo vamo sve im zanimljivo, sve zapitkuju, a ja vučem one torbe i kroz osmjeh ih glasno utjerujem u auto.
Naravno da su se odmah krenuli svađati ko će sjesti do matere, prolili su neku vodu po autu, ja počeo da sikćem, a tetka je opuštala sitauciju riječima – pa nemojte na odmoru ste… Opušteno.
Kad smo stigli do kuće – Tetka ko tetka, napravila pravu gozbu.
Kontam u sebi – ako ovako nastavimo da jedemo dok smo na odmoru, naplatiće nam dodatni prtljag zbog povećane težine koju koju ćemo nabiti u Švedskoj. Za stolom djeca počinju da se konjištraju, balkanac počinje da se dere – de se smiriti i ponašajte normalno, a tetak loži situaciju i priča djeci o dječijim pravima u Švedskoj kako se na njih ne smije galamiti, a kamoli da ih neko bije.
Reko – Tetak. Sve je to meni jasno i ok, ali ne mogu se ponašati ko pušteni sa lanca, smara me to.
Ma nek ih, šta se stresaš, na odmoru su. Vidiš kako lijepo pričaju i ručaju. Baš su lijepo porasli.
Na to se ćerka uključuje – Tužiću vas ako mi ne budete dali da živim kako hoću.
Rekoh – Može, ali ne zaboravi da se sa nama vraćaš u Bosnu, a kad se vratimo, e onda ćeš vidjeti.
Zasmijašmo se svi.
Tako mala, tek dva sata u Švedskoj, a već prijeti tužbom, priča o pravima i slobodama. Ništa od emigracije. Mora se znati ko je roditelj a ko dijete – Balkanac likuje.
Nakon ručka uslijedila je fika – to je švedska fraza za kafu i slatkiš, to jest – za gotivu i opuštanje.
Bez obzira što mi je ovo peti put da sam u Švedskoj, činjenica da nema pravog mraka do 23h je veoma neobična. Posebno su se djeca raspametila . – Ajmo djeco, pranje zuba, pidžama, krevet – a oni na granici suza odgovaraju – Ali zašto, pa pogledaj kroz prozor vani je dan, zašto da idemo spavati?
Sine, ovo što vidiš kroz prozor, to nije realno. Ovo je iluzija. Ovo što piše na satu – 22:15h – to je realnost tvoja. I ovdje i u Bosni. Dakle, ovo je vrijeme kada se ide na spavanje, ne gledaj više kroz prozor i idi prati zube. Oni se smiju i misle da sam vratio sat.
Tata, tužiću te zato što me tjeraš na spavanje. Kršiš moju slobodu.
Dok nevoljno odlazi u kupatilo da se sprema za spavanje, balkanac u meni likuje. Mora se znati čija je zadnja.
Konačno, kada se sve utišalo, ostao sam sa svojim mislima i utiscima.
Lijepo mi je ovdje, svaki put kada dođem. Ima divne prirode, predivnih kuća, vrhunske muzike i sjajnih SPA centara – dakle ima svega što mene zanima u životu.
Sjetim se nekog statusa što je kružio – u BiH bi svi trebali primati naknadu za odvojeni život, jer pravi život je negdje drugo, a mi smo od njega odvojeni…
Trebamo li doći ovdje?
Sviđa mi se što je sve pod špagu.
Lijepo. Završeno. Održavano.
Ali se tu nameće pitanje – da li bi mogao da prihvatim sve to? Sva te obaveze i prava. Da li bi imao dovoljno slobode da budem ono što jesam? Da li bi gore postao neko drugi, neko bolji?
Ili ne do Bog – neko gori?
Zašto kod nas ne može ovako?
Ima li kod nas smisla praviti društvo boljim a okruženje ljepšim, ili da jednostavno počnem da učenjem švedskog jezika i traženjem poslodavca gore?
Kako kod njih djeca manje uče, a obrazovni sistem bolji, univerziteti jači, nauke više, kako za sve treba manje papira i peglanja, od građevinske dozvole do ostale administracije?
Kod nas samo papiri i formalnosti, te neki suludi bespotrebni propisi koje ne poznaju ni oni koji bi trebalo da ih se pridržavaju i rade po njima…
Zapravo – Gdje je granica slobode, prava i obaveza u Švedskoj i za ljude i za djecu?
Skoro su donijeli još neku restriktivniju zabranu o pušenju na javnim mjestu.
Meni je to OK.
Voliš cigare – u podrum care.
Divimo se kako je sve lijepo uređeno, trava i vrtovi pokošeni sve na svom mjestu i pod špagu, svi se pridržavaju ograničenja brzine, niko ne blica, niko ne pokazuje čeljusti za volanom, svi rade na bijelo, sve zna od do – ali iza te idile stoji sistem koji to omogućava zakonski i ako ne poštuješ – kažnjavaju te momački – prvo po džepu – ozbiljnim iznosima – a onda drugim metodama.
Nije da kod nas to nije slučaj – ali nema toga što 20, 50, 100, 1000 km ne može da riješi, ubrza, završi – kupi.
Ima tu i drugh stvari. U Ronneby-ju gdje smo odsjeli šetajući kroz centar nisam vidio niti jednog šveda. Što kaže pjesma Amesterdam – sve arapi, crnci i kinezi. Švedi nisu oduševljeni zbog toga, dosta ih uzimaju placeve van grada i tamo se sele.
Šta će biti u finalu – vrijeme će pokazati.
Ja samo znam da se u meni lome šved i balkanac – a nije lako nositi taj lanac.
