Tokom posljednjeg mjeseca sam dobio pitanje/zahjtev od troje ljudi koji se međusobno ne poznaju, a čitali su tekstove na Loli, da pišem o indeksu bijede i poziciji Bosne i Hercegovine na toj skali. Čitaoce to zanima, a i ima veze sa tematikom koju sam dogovorio sa uredništvom, pa hajde da prođemo i kroz u priču.
Indeks bijede nakon svake objave ustalasa javnost. Prema posljednoj objavi Blumberga, prva na listi, dakle najjadnija zemlja, je Venecuela. Od zemalja iz regiona Srbija i Hrvatska su među top 15.
U izvornom obliku ovaj indeks je stvorio ekonomista Artur Okun. Računica prvobitnog indeksa je jednostavna i pouzdana. Potrebno je tek sabrati stopu inflacije i stopu nezaposlenosti. Što je veći zbir, veća je i bijeda. U ovom obliku indeks je stvoren za potrebe američkih predsjednika. Koristi se tako što se rezultat jednačine nakon određenih mjera, ili pred kraj mandata, uporedi sa stanjem od početka mandata ili od prije pola godine. Ako je dobijeni broj manji – dobro je. Smanjena je bijeda. Veći rezultat znači da su rezultati mjera loši i sljedeći mandat je upitan. Rezultati indeksa bijede za američke predsjednike potvrđuju da je, omiljeni američki predsjednik, Regan u godinama „slobodnog tržišta“ stvarno ostavio najbolje rezultate u posljednih 60 godina.
Izvorni indeks je godinama dorađivan. Na primjer, harvadski profesor Robert Baro je u izvornu jednačinu dodao prinos na dugoročne obveznice SAD i promjenu BDP-a. Prije petneestak godina ekonomista Stiv Henki, je jednačinu dodatno zakomplikovao promjenom poreskih prihoda, platnobilansnog deficita, deviznog kursa, privrednog rasta, produktivnosti i td. U njegovoj formuli, za vladu je povoljno ako je rezultat negativan a loše je ako je pozitivan. Mada je kasnije još preuređivan, indeks se najčešće koristi u izvornom obliku.
Ozbiljnim ekonomistima ovaj indeks ne smeta i rado ga koriste sve dok se on doživljava kao brz i simpatičan pokazatelj da nešto u ekonomskoj politici u određenoj zemlji ne štima. Pogotovo kada zemlja naglo mijenja „rezultat“ indeksa. Osim toga, indeks je prihvatio ugledni Cato institut. Vremenom se, zbog ugleda te institucije ali i zbog jednostavnosti i pitkosti forme indeksa, probio u velike medije kao što je Blumberg. Ipak, rangiranje zemalja i zaključivanje isključivo po ovom indeksu je pogrešno jer indeks ima ozbiljnih metodoloških propusta.
Prvo, iako jednostavan, zbir inflacije i nezaposlenosti metodološki predstavlja sabiranje baba i žaba.
Nezaposlenost predstavlja stanje, a inflacija godišnji tok. Nezaposlenost se kreće od nekoliko odsto pa do recimo 40% a inflacija može da ide i u beskonačnost. Osim toga, promjena stope nezaposlenosti sa 11 na 20 je prelaz od prosječne ekonomije do ozbiljne krize a inflacija od 11% do 20% ne predstavlja potres takve jačine. Ipak, u indeksu bijede, oba sabirka su isto teška.
Sad kad znamo indeks, naglasiću da bi BiH, zbog velike nezapslenosti, bilaq u vrhu. Međutim, kako nedostaju neki zvanični podaci od mjerodavnih institucija, ili barem podaci koji su približnih vrijednosti, ove godine su mnoge države, uključujući i i BiH „skinute sa liste“.
Ipa, bez uvida u druge druge bitne pokazatelje dobija se situacija da su zemlje poput Španije, Srbije, Hrvatske i Grčke među najjadnijim na svijetu a očigledno slabije ekonomije su bliže sredini liste. Da bi se ova „nepravda“ izbjegla koriste prilagođeni indeksi kao što su: Financial Secrecy Index (FSI), Property Prices Index, Political Globalization Index, Global Retail Development Index, Gini index pa čak i Big Mac Index. Svaki od njih ima dobre i loše strane.
U vezi sa zaključivanjem na osnovu ovakvih rang lista, ukazao bih na još jednu čestu zabludu u široj javnosti – zaključivanje samo na osnovu podataka o iznosu BDP-a (bruto društvenog proizvoda). Ovaj pokazatelj se često koristi za poređenje nivoa razvijenosti i uspješnosti zemalja, ali se i koristi kao indikator (pre)zaduženosti države. Prema opšteprihvaćenoj jednačini, BDP je zbir privatne potrošnje, investicija, državne potrošnje i razlike uvoza i izvoza. Postoji nekoliko metodologija procjene ali i autoriteta čije prognoze su priznate. Tako se kao najmjerodavnije uzimaju procjene MMF-a, Svjetske banke, Ujedinjenih nacija i td. Rezultati se malo razlikuju ali ne prave bitnu razliku u zaključivanju.
Ekonomisti se slažu da je BDP po stanovniku najmanje loš parametar za poređenje kvaliteta života od svih pomenutih. Sa naglaskom na najmanje loš. Naime, upoređivanje malog broja parametara troši mnogo energije i vremena. Takve rasprave građane, ali i političare, dovode u zamku donošenja pogrešnih zaključaka. Iz analiza se često, svjesno ili nesvjesno, osim razlika u mentalitetu i navikama, izostavljaju demografski podaci poput starosti populacije, nezaposlenosti ili broja penzionera. Diskusije se opterećuju stručnim žargonom a kao rezultat se dobije tek ilustracija o “prosječnom”. Prosječnom kvalitetu života, odnosu zaduženosti i bruto domaćeg proizvoda i slično. Dakle, ništa što bi značilo za život običnom ili prosječnom građaninu.
Za korisne zaključke potrebne su ozbiljnije analize od upoređivanja na osnovu BDP-a. Naime, obračun BDP-a uključuje “samo” robe i usluge koje su plaćene na tržištu. U skladu sa tim, rad koji je stvorio novu vrijednost a nije plaćen, nije statistički obrađen i neće uću BDP što u određenoj mjeri kvari zaključak o slici u zemlji.
Na primjer, naše prostore odlikuje fenomen izražene solidarnosti karakterističan za društva u kojima su društvene i porodične veze jake. Recimo, mi znamo da će nam bliski prijatelji i(li) rođaci besplatno popraviti elektro-instalacije, slavine i ostale popravke u kući. U nekim krajevima se još zadržala solidarnost mještana da se kuće prave zajedničkim radnim akcijama. Rođaci, prijatelji i komšije se udruže kada grade nekom kuću, ali taj rad nije (ili je vrlo malo) plaćen. Slično je i sa “baka servisom”, odnosno angažovanjem baka i djedova da pričuvaju unučiće. Vidite na šta ciljam. Sve ove “usluge” ne ulaze u obračun BDP-a. Mnogo je i drugih aktivnosti koje odlikuju naš mentalitet a koje direktno ne povećavaju BDP. Na primjer, ljubav ka “kafenisanju” u kućama ili rekreacija na otvorenom. Takođe, naš domaćin će svom gostu iskazati veliko poštovanje time što će ga počastiti rakijom koju je sam napravio. Uz rakiju obično ide i „domaća meza“. Sve to ne povećava BDP jer najveći toga za statistiku – ne postoji. Osim toga, statistika teško „vidi“ učešće „sive“ ekonomije u ukupnoj ekonomiji. Ilustracje radi, trgovinu korištenim stvarima, prodaju robe i davanje usluga bez izdavanja fiskalnog računa, prodaju robe uvozene “na crno” i raznih drugih (zlo)upotreba. Prema nekim procjenama BDP per capita u BiH, iznosi oko 4.500 dolara. Uključujući procjenjenu sivu ekonomiju, iznosio bi i više od 6.000 dolara. Ovakav BDP po stanovniku BiH, opet statistički, omogućio „skok“ od nekoliko mejsta. Međutim, što je zemlja uređenija, statistički prosjek je mnogo bliži “pravom” prosjeku. Takve zemlje bi sporije napredovale na svim listama. Prosto, ima manje „sive“ ekonomije. Prema tome, sve zemlje u „našoj ligi“ imaju značajnu sivu ekonomiju.
S druge strane, problemi u porodici i na poslu povećavaju stres i narušavaju zdravlje. To statistika može da obuhvati kroz rast prodaje antidepresiva i ljekova. Slično, zbog posla ili razvoda, razdvojene porodice žive odvojeno i imaju veće troškove. Tokom razvoda, sporova i drugih problema koje smanjuju standard života plaćaju se advokati, sudski vještaci, socijalni radnici pa i psiholozi. Dakle, sve što sve povećava BDP.
Na kraju, razne rang liste zemalja jesu interesantne ali ih treba fleksibilno posmatrati. Prvo, za praćenje rezultata ovih istraživanja nužno je praćenje poslovnog ambijenta i investicione klime. Za analizu se treba fokusirati se na kretanja u jednoj zemlji po godinama. S druge strane, treba porediti određenu zemlju sa „komšilukom“. Svi drugi zaključci su gubljenje vremena.
Sve u svemu, nijedan pokazatelj ne znači mnogo ako se ne vezuje uz druge pokazatelje. Pa, ni indeks bijede.
