Da smo mi iz čekaonica nekad nemogući, čak i nepristojni, da mislimo da je naš problem najteži, da se svijet vrti oko nas.
Ali imajte na umu, prije nego povisite ton, prije nego nas “spustite na naše mjesto”, prije nego učinite da se osjećamo glupo, da mi nismo birali da budemo tu, da zavisimo od neke vaše informacije, vaše milosti, vaše posvećenosti.
Bar dok smo tako izgubljeni u memli uzdaha bolničkih čekaonica, imajte razumjevanja za sniženu inteligenciju uslijed povišenog lupanja srca od iščekivanja.
Prije nego se naljutite, prije nego nam nešto dokažete, prije nego izgovorite: Jesam li vam već rekao to i to – zamislite da na tren zamijenimo mjesta.
Vi ste birali da liječite ljude.
Mi nismo birali da budemo liječeni.
Nekad nam ljubazni bijeli mantil popravi dan, olakša čekanje, učini sve ovo vrijednim dodatno.
Znam da imate previše pacijenata, premalo beneficija, premalo plate, previše odgovornosti.
Ali samo ponekad, ujutru kad krenete na posao, sjetite se koliko ste važni i koliko je to što radite neophodno. Danas nama, a sutra možda nekom drugom.
Unaprijed zahvalna Ona iz čekaonice.
