Miris soli, ukus čaja s mentom, pogled na tvrđavu podignutu na mjestu nekadašnjeg svjetionika i ulice kojima je hodala Hipatija na svom putu do Biblioteke lako se uvuku pod kožu.
Nikada mi nije bilo jasno kako je u grad “manji” od Banjaluke stalo četiri i po miliona stanovnika. Svi se poznaju i uvijek ćete naći onog nekog ko zna nekog koga znate. Poslije mjesec dana u ovom pravougaonom gradu, u kojem je more glavna orijentacija, a parelelne sa kamenim morskim blokovima cijelom dužinom grada se protežu ulice Korniš, Abu Kir i tramvajske šine, nije se lako izgubiti. Ali zato kada naučite kako se koriste mašrue, mini kombiji, koji imaju svoje specifične rute i poseban način signalizacije, možete čestitati sebi.
Aleksandrija. Grad kontradiktornosti. Baš kao i zemlja u kojoj je smješten.
Egipat.
Egipat je kao Bosna, samo mnogo puta uvećana.
Ovu rečenicu sam zabilježila jedno poslijepodne posmatrajući cijeli novi svijet oko sebe i “stručno” pronalazeći matematičku formulu po kojoj Egipat = Bosna x 19.58 km2 – 100 godina religioznog iskustva.
Tako ima dana kada, zbog nekih karakterističnih društvenih odnosa i duboke srođenosti društva i religije, vam se čini da ste prelazeći 1871 kilometar, koliko dijeli Banjaluku od Aleksandrije, otvorili i neku crvotočinu i putovali unatrag i kroz vrijeme. Ali to opet, u skladu s paradoksalnom prirodom ove zemlje, ne znači da islamsko-hrišćanska država ne prati trendove. I to čini na jedan karakterističan i pomalo sulud način, nekada odlučan, nekada beskrajno drag, a nekada baš čudan.
Ako ste očekivali da ćete na ulicama zateći žene potpuno prekrivene velovima, zamotanog lica u dugim, teškim haljinama – prevarili ste se. Djevojke, vrlo često, samo tanka marama koja pokriva kosu i nešto duži rukavi razlikuju od Evropljanki. Uski džins, pripijena majica, jaka šminka i štikle nisu neuobičajene na ulicama. Djevojke sve češće odlučuju da ne nose ni hidžab i tako zavjet pokrivanja polako gubi vjekovni imperativ.
Imperativ su danas tamo stranci. Prosto ih obožavaju i učiniće sve da im izađu u susret, da se predstave u što boljem svjetlu. Na ulicama bijela put i svijetla kosa, kako sam u jednom trenutku primijetila, obezbjeđuju bar jedan fotosešn dnevno praćen bezbrojnim zahtjevima za fejsbuk prijateljstvo.
Ipak, u svemu tome nerijetko pretjeruju pa, kada želite da budete nasamo, neće vam baš dozvoliti. A pretjeruju i u stavu: sve strano je bolje, opsjednuti snom o napuštanju zemlje u kojoj pasoš nije zagarantovana lična svojina, već nešto kao teško stečeno blago. Naročito za mušku populaciju, kojoj je vojna služba obaveza nakon završenog fakulteta. Žene, opet, možda mogu dobiti pasoš, ali s obzirom na kulturno-društvene norme, teško da će ikuda otići samostalno.
Tako je normalna stvar da ljudi od četrdeset godina nisu nikad prešli grancu. I samo o tome sanjaju. A ja sam, opet, toliko puta pomislila da pored takve zemlje nemaju za čim toliko da žale. Piramide, katakombe, pustinje, more, Nil, Giza, Luksor, Asuan, Dahab, Sinaj. Cijela istorija u jednoj zemlji, sve moguće ljepote na jednom nacionalnom tlu.
Kao što oni nisu meni bili jasni, tako ni stranci nisu jasni njima pa je od prvog do poslednjeg dana tu bilo pitanje: “Why Egypt? Why come to Egypt?” Nekada nisam znala ni kako da objasnim i jednom sam rekla da nisam ja odabrala Egipat već da je Egipat odabrao mene. Ne znam zašto, dopao im se moj odgovor.
A teško ih je ubijediti da je njihova zemlja nama, koji smo van nje, beskrajno lijepa, jer je oni ne dioživljavaju tako. Zapravo, uvijek će pokušati, na pogrešan način, da pokažu da su svjesni da Egipat ima brojne nedostatke pa će tako u razgovoru iskoristiti svaku priliku da ukažu kako su ljudi ovdje nedovoljno obrazovani ili previše religiozni, kako tu sistem ne štima i kako samo sanjaju da odu negdje daleko. Poznato?
Ipak, velikodušnije i susretljivije ljude mislim da je teško sresti. Svi se upinju da pomognu. Kad prepoznaju da ste stranac, lako može da se desi da vam u tramvaju spuste čokoladicu na krilo uz povik: “Welcome to Egypt!” ili daju hljepčić ili šaku voća da probate. Jednostavno, žele uvijek da pomognu. Čak i kada ne znaju odgovor.
I to je najjača karakterna crta i odlika Egipćana koju sam otrkrila nakon skoro dva mjeseca: Egipćanin nikada neće priznati da nešto ne zna. Zaustavite petoro ljudi, stojeći na jednom mjestu, tražeći uputstvo kako da dođete do odredišta i dobićete pet različitih odgovora. I nemojte se iznenaditi ako nijedno zapravo nije tačno.
Sem ovih sličnosti u težnji za bijegom iz zemlje i nekog oduševljenja svim što nije svoje, naravno mnogo puta uvećanih, Egipćani dijele sa nama tu crtu: lako ćemo. Šta god da se desi: neka, polako. Nedostatak organizacije, pasivnost, beskrajni redovi kroz koje se lako probija sa novčanicom među dokumentima, odmahivanje rukom na svaki problem me je navelo da jedno veče zapišem: Pacov mi je pretrčao preko noge. Ignorisala sam ga. A šta drugo da se radi sa problemom u Egiptu.
Ipak, Egipat neće ignorisati vas. Bar ne kada jednom prestanete da budete turista i počnu da vas se tiču norme tamošnjeg života. Kada se sprijateljite sa djevojkom koja ne može da nastavi studije u Evropi, jer se od nje očekuje da se uda. Kada upoznate najdivnijeg dečka s kojim su roditelji prestali da govore, jer je priznao da je ateista.
Ili kada poželite da prošetate sami pored mora, a onda krene zviždanje i takozvani “zov mačaka”: specifičan zvuk, koji muškarci tamo proizvode iz meni nepoznatog razloga i koji vas natjera da se osjećate kao manji od makovog zrna, jer znate da ste sami i da je bolje da ćutite i istrpite nego da kažete bilo šta. Osjećaj nemoći jedno je od najgorih osjećanja uvijek i svuda pa tako i ovdje, u ovakvim situacijama.
Ipak, Egipćanima bi se mogla pripisati ona slavna misao iz Autostoperskog vodiča kroz Galaksiju: Uglavnom bezopasni. A na to bih dodala i: uglavnom predivni. Jer uvijek će se naći i neko ko će vam u teškoj situaciji pomoći.
“Ala gamb!”, viknete i mini kombi staje. A ovdje staje moja egipatska priča.
Na sve u životu možete da se pripremite, na Egipat ne. Prije će biti da Egipat vas pripremi za sve u životu. A svaki dan u zemlji kontradiktornosti vrijedi neizmjerno.
