Plaši te što ne znaš da li uopšte postoji tvoje sutra. Al’, ne boj se!
Izdržaćeš i neizvjesnost i strah od gubitka posla i ono razmišljanje čime ću onda hraniti djecu. Preživjećeš i taj otkaz, a taj suvi hljeb koji će dijeliti tvoja porodica je veći od straha. Samo se ne boj!
Podnijeće tvoje tijelo i bolest. Svoju. Tuđu. Bližnjeg. Najrođenijeg. Onaj strah kad ti doktor saopšti najcrnje slutnje, kad pred bolnicom stojiš, a noge ti teške pa neće ni naprijed ni nazad.
Preživjećeš i pogled na tijelo roditelja koje se raspada ili suzu svog djeteta kojeg nešto strašno boli, a pomoći mu ne možeš. Raspadaćeš se i ti i boljeće te još strašnije, ali, preživjećeš, ne boj se! I baš takav živ ćeš im trebati.
Izdržaće ta tvoja glava i poplave i požare i suše i prtljanje vrećice sa dvoje gaća i čarapa i kabanicom do nekog novog grada, novog života. I zgarište onoga što je nekad bilo tvoj dom, dok se tražiš u nekom tuđem svijetu. Ne boj se, to nije jače od tebe!
Raspadaćeš se i ti i boljeće te još strašnije, ali, preživjećeš, ne boj se! I baš takav živ ćeš im trebati.
Ne daj da te straši ružno vrijeme, veliki snjegovi, hladnoća i mraz. Pa ti poznaješ sve to. Još jedna zima i još jedno vrelo ljeto, kad se topiš i misliš da će od tebe ostati samo barica, ti ništa ne mogu. Istopiće se i ovaj snijeg, popustiće i ovaj minus, pa nekad si ih pregurao u rovu, na nekoj ledini, u nekoj koloni, možda bos ili gladan. Eto te i sad živog, zato se nemoj bojati!
I neki novi rat, neće ga biti dok god je razuma, dok god ljudi vole više nego što mrze i dok god ti prvi ne poželiš da zapucaš, a želi nešto drugo, veće, bolje. I ne boj se da baš to nešto tako veliko želiš!
Izdržaće ta tvoja glava i poplave i požare i suše i prtljanje vrećice sa dvoje gaća i čarapa i kabanicom do nekog novog grada, novog života. I zgarište onoga što je nekad bilo tvoj dom, dok se tražiš u nekom tuđem svijetu. Ne boj se, to nije jače od tebe!
Ne boj se ni nepoznatog, stranog, da pokušaš nešto novo, da budeš pomalo blesav, iako ćeš možda biti neshvaćen. Reci svima slobodno šta te tišti, reci baš tom mamlazu da ga voliš, da ti je život bez njega k’o izduvana lopta, pruži ruku slabijem, ali i jačem, i samo se ne boj!
Prebrodićeš i dolaske i odlaske, ostavljanja, napuštanja, lažne hvalospjeve i najljepše riječi koje su nekim čudom izlapile. Izdršaćeš i smrti, da na rukama držiš nečiji posljednji dah, da ti ljubav, u bilo kom njenom obliku, gine pred očima, da za nekim tako jako svojim baciš posljednju ružu. Samo se ne boj!
Preživjećeš i zle ljude i opasne ljude i umišljene tirane i vlastodršce. Podnijećeš i nepravde i to da te zastrašuju, jer ako progovoriš znaš da ćeš biti prokužen, preživjećeš i one koji uhode na društvenim mrežama i u stvarnom životu, ispisuju traktate u komentarima na priče o ljudskoj patnji, brigama, neizvjesnosti, spuštajući ih slavodobitno na nivo neukosti i površnosti.
Ali, ne boj se, jer priče kojima se bave oni mali ljudi, te hrabre žene, te riječi kojima progovaraju o svojim nedaćama, onim prizemnim, svakodnevnim, najobičnijim, a tako teško rješivim, te njihove priče, pa i ova, su OGLEDALO NJIHOVE DUŠE.
A trudnice koje dobijaju otkaz zbog života koji nose, porodilje kojima skrešu plate, nakon što napuste porodilišta u kojima su ležale na propalim dušecima i krvavim plahtama, vidajući svoja tijela u buđavim bolničkim tuš-kabinama, među žoharima, radnici koji crnče za goli minimalac, penzioneri koji jedva preživljavaju, bolesna djeca koju spasavaju građani odvajajući od svojih usta, roditelji koji sahranjuju svoju neizliječenu djecu, mladi koji čame u tuđim memljivim potkrovljima, čekajući bilo kakav posao, svjesni da će skončati sanjajući svoj stan, brakovi koji se raspadaju zbog ljubavi koja je iskočila kroz prozor kad su svi silni računi došli na naplatu, porodice koje grcaju u strahu od sutra, mališani koji ne dočekaju svoje mjesto u vrtiću, žene koje u sanduku iznesu iz reda za mamografiju, djeca koja završavaju škole u kojima su ih kupljene diplome malo čemu naučile, studenti kojima su indeksi puni desetki isključivo viza za inostranstvo, ljudi koji se ubijaju zbod kredita, siromaštva i beznađa, bolesni od najtežih oboljenja za koje svako malo nema lijekova, pusta sela i umorni traktori, posječene šume i zagađene rijeke, olovo koje se nadvilo nad njihove živote su, gospodo zastrašivači, OGLEDALO VAŠEG RADA. Ali, vi to znate, i zato, ne boj se!
Ne boj se ni nepoznatog, stranog, da pokušaš nešto novo, da budeš pomalo blesav, iako ćeš možda biti neshvaćen. Reci svima slobodno šta te tišti, reci baš tom mamlazu da ga voliš, da ti je život bez njega k’o izduvana lopta, pruži ruku slabijem, ali i jačem, i samo se ne boj!
Sve možeš podnijeti, svaki strah, svaku bol, svaku nedaću. I svu tu memlu, žohare, neplaćene račune, razvode, bolesti, suze, rat i smrt. Ništa te, bolan, ne može pobijediti, dok imaš sebe. Ne boj se!