Jedan se čovek juče ubio.
U jednom gradu, na jednom pločniku, digao je ruku na sebe.
Kao česta putnica i turistički vodič, nisam mogla ne primjetiti neke trendove u turizmu koji su se ispostavili istiniti i potvrđeni statistikom, iako i sami po sebi razumljivi s obzirom na 21. vijek: sve više žena putuje, sve više žena putuju same i sve je više grupa koje se sastoje isključivo od žena.
Usred ove globalne svjetske krize moj stari život se čini prilično dobro.
– Pozdravi decu. – govori mi dok stoji na vratima. – I javi se kad stigneš kući.
– Hoću, ne brini…
– I pazi kako voziš…!
– Tata, nisam dete…
Ovih dana se svako malo saplićem o pitanje ”mama, a hoćemo li ići na more”.
Ne znam, kažem. Nadam se da hoćemo.
Stvarno se nadam. I stvarno ne znam.
Dođe noć. I padne mrak. I nema sunca.
I utiša se dan, nema galame i pojavi se mjesec.
Kad si mali, vjeruješ da su tvoji roditelji najbolji ljudi na cijelom svijetu.
S odrastanjem, ako si dovoljno spreman pogledati u sebe, samim tim i u svoje pretke, odgoj, odrastanje i stvoritelje, počinješ shvaćati da u njima ima svašta što ti se možda i ne sviđa.
Nervozna sam oko virusa korona.
Eto, rekla sam to.
“Nisam više mogla da izdržim, molila sam doktore da isključe aparate” , priča u potresnoj ispovesti Gorana Tabak, supruga čuvenog hrvatskog košarkaša, koja je u Madridu jedva preživela koronu.
Dragi dnevniče,
dvadeset petog aprila sedamdeset i sedme, nešto posle podneva, jedna je žena skočila s vrha zgrade u Zagrebačkoj ulici u Sarajevu i to bezmalo pred noge moje majke, koja je sasvim slučajno prolazila baš tuda i u čijem sam stomaku, sasvim slučajno bila – ja.
