Dragi Covid-e, jebi se!
BERLIN- Vijest da će se djeca u Berlinu prošlog proljeća vratiti u školske klupe iznenadila je mene i mog supruga.
Sada je već potpuno jasno da živimo u toliko iščašenom vremenu da je gotovo neprirodno ne biti uplašen.
Ne samo uplašen, nego prestravljen.
Od kad počnemo da poimamo svijet, plaše nas.
Nemoj. Ne. Doći će Babaroga, vještica, policija.
Jedna totalno nekorektna prijetnja kojom su mene plašili: „Doći će Cigani“.
Znate onu scenu u westernima kada šerif uđe u salun i sve utihne.
Potpuna tišina – bez lupe čaša i viljušaka, bez pričanja i gutanja.
U mom kraju kasno noću se čuje pas.
On laje kao da se neko smeje.
Onako grohotom.
Osećam se prevarenom.
I čini se da je sve sem ptice koja peva u krošnji laž.
Jedan se čovek juče ubio.
U jednom gradu, na jednom pločniku, digao je ruku na sebe.
Kao česta putnica i turistički vodič, nisam mogla ne primjetiti neke trendove u turizmu koji su se ispostavili istiniti i potvrđeni statistikom, iako i sami po sebi razumljivi s obzirom na 21. vijek: sve više žena putuje, sve više žena putuju same i sve je više grupa koje se sastoje isključivo od žena.
Usred ove globalne svjetske krize moj stari život se čini prilično dobro.
