Bio je jedan od onih čudnijih dana u godini. Tačnije jedan od čudnijih novembarskih otkako je svijeta i vijeka. Onaj što je osvanuo sa ugodnih 13 stepeni u plusu, nastavio pljuskom i južinom, a završio se snježnom mećavom. Možda je i to uticalo na moje mentalno stanje tog dana, jer kad ne znaš šta je uzrok, okrivi vrijeme.
Elem.
Po završetku još jednog radnog dana koji mi je uzeo i posljednji atom snage, zaputila sam se na autobusku stanicu brzim korakom ne bi li izbjegla bar malo nevremena. Nisam uspjela. Cijelim putem pratio me pljusak praćen jakim vjetrom zbog koga sam jedva uspijevala zadržati kišobran, mrak se spustio brzinom time-lapsa, vidljivom golim okom, a na to sve bila sam vrlo neadekvatno obučena.
Stigla sam do autobusne stanice, stala sam ispod nadstrešnice, stiskajući se sama sa sobom ispod kišobrana, ne bi li se bar malo ugrijala, nervozna, gladna i umorna, ljuta na HAARP, Putina, Gretu Tunberg i prdeže krava.
U tom trenutku, ispod nadstrešnice se stvorio čovjek mojih godina, obučen u radno odijelo zaprljano nečim nalik na kreč, vidno umoran, bez kišobrana. Sa sasvim pristojne distance, isto tako pristojno mi se obratio i pitao me znam li kad dolazi autobus. Pogledala sam ga preko naočala i nervozno odgovorila da se nadam da će svaki čas. Nasmijao se krajičkom usana i zapalio cigaretu, a govor tijela mu je pokazivao da bi nastavio razgovor što je u meni iz potpuno nepoznatih razloga, u dijelovima uma za koje nisam znala da postoje upalilo sve alarme. Sve sam se snažnije stiskala sama sa sobom ispod kišobrana što ga je ponukalo, opet ljubazno, da me pita da li mi je hladno. Opet sam nervozno odgovorila da jeste nesvjesno se odmičuću da napravim veću distancu između nas. Opet se nasmijao krajičkom usana, a ja sam se trudila da ne napravim kontakt očima.
Autobus je stigao relativno brzo iako se meni činilo da je prošla vječnost, a moj mozak je dok sam ga gledala kako prilazi, počeo raditi hiljadu na sat i smišljati razne scenarije.
Šta ako pokuša sjesti do mene u autobusu?
Šta ako izađe na istoj stanici kao ja?
Šta ako me bude pratio?
Šta, šta, šta…
Ušla sam u autobus prva i sjela u zadnji dio. Onaj čovjek ispod nadstrešnice je ušao za mnom, nekoliko stanica je stajao na sredini autobusa, a onda je odlučio da sjedne, u prvi dio autobusa, meni okrenut leđima.
Zbog saobraćajne gužve u Banjaluci imala sam vremena da razmislim o tome šta mi se desilo. Šta se nama desilo? Ja nikad nisam bila pretjerano plašljiva osoba. Za vrijeme curovanja, vraćala sam se kući sama u gluvo doba noći. Dovodila sam sebe u razne, iz ove sadašnje perspektive slobodo mogu reći, prilično nebezbjedne situacije, imala sam razloga za strahove, ali čini mi samo kad su bili osnovani. Ovo, realno, nije bilo. Ili jest?
Šta nam se desilo da svaki pokušaj „prilaska“ doživljavamo kao napad? Da svaku poruku na društvenoj mreži doživljavamo kao uznemiravanje (ovdje ne mislim na fotografije polnih organa, nego na „da li ti je tata lopov pa je ukrao sve zvijezde s neba i stavio ih u tvoje oči“ poruke)? Da li je strah osnovan ili nam je količina loših informacija koju procesuiramo svakodnevno pomutila pamet? Jesmo li mi u nekom ratu polova?
Kad smo jedni drugima postali prijetnja i neprijatelji?
Kako se ljudi danas upoznaju? Kako da ćerkama objasnimo razliku između flerta i alarma za uzbunu, a da ne ispadnemo paranoični? Kako da sinove naučimo da prilaze djevojkama da se one ni jednog trenutka ne bi osjetile ugroženo, da im ne bude neugodno, a da pokažu naklonost?
A možda sam ja samo prestara, prenadrkana i preumorna od života pa da pomislim da bi neko flertovao sa mnom po onom kijametu.
