Ostinova je prezirala princa regenta, napisavši 1813. pismo protiv čoveka čija su pohlepa, rasipništvo i neverstva skandalizovali naciju. Kada je 1815. primorana da svoj četvrti roman “Ema” posveti budućem Džordžu IV, napisala je tako mučnu posvetu da ju je jedan naučnik nazvao “jednom od najgorih rečenica koje je ikada pustila da se odštampaju”.
Ali sada, u slasnoj ironiji, ispostavilo se da je čovek koga je toliko prezirala bio i jedan od njenih prvih čitalaca.
U julu, student koji je radio u Kraljevskom arhivu zamka Vindzor naišao je na do tada nepoznat račun londonskog knjižara iz 1811. koji je princu regentu naplatio 15 šilinga za primerak “Razuma i osećajnosti”, prvog romana Ostinove. Zanimljivo je da je do transakcije došlo dva dana pre prvog oglasa za knjigu – što je stručnjake navelo da pomisle da je to prva dokumentovana prodaja jedne knjige Džejn Ostin.
Otkriće je izazvalo interesovanje stručnjaka za književnicu.
“Ovo je predivno otkriće koje povezuje neke književne tačkice”, rekla je Devoni Luzer, autorka studije “The Making of Jane Austen” o književnoj slavi ove autorke.
Račun o prodaji “Razuma i osećajnosti” pronašao je Nikolas Fortek sa Univerziteta Pensilvanija, koji je dobar deo karijere posvetio potragom za ovakvim, naoko sitnim detaljima što bi mogli da bace neko novo svetlo na živote literarnih velikana kao što je Džejn Ostin.
Za princa regenta se zna da ga je interesovala književnost. Trošio je mnogo na knjige za svoju veliku biblioteku u Karlton hausu, njegovom raskošnom domu u Londonu. Do smrti 1830. toliko je trošio i zabavljao je toliki niz ljubavnica da ga je rani biograf optužio da je doprineo više “demoralizaciji društva od bilo kog drugog princa koga je istorija zabeležila”.
Račun se nalazio među papirima povezanim sa bibliotekom kada je Fortek primetio datum, 28. oktobar 1811.
U oktobru 1815, nekoliko meseci pošto je završila “Emu”, Džejn Ostin je čula da je princ regent veliki poštovalac njenog rada. Usledio je poziv da poseti njegovu biblioteku u Karlton hausu, kada joj je njegov bibliotekar natuknuo da princ regent neće imati ništa protiv ako mu posveti sledeću knjigu.
To je za predstavljalo dilemu za Ostinovu, koja je u jednom pismu iz 1813. iskazala simpatije za regentovu ženu Karolinu od Brunsvika.
“Jadna žena, podržavaću je koliko god budem mogla jer je žena i zato što mrzim njenom supruga“, napisala je ona.
Njena odluka je bila primerena, ali uštogljena posveta: “Njegovoj visosti, princu regentu, ovo delo sa poštovanjem posvećuje, uz dozvolu njegovog visočanstva, verni i poslušni skromni sluga njegove kraljevske visosti.“