Nečije dijete kupilo je prljave Zoranine tenisice i službeno smo dotakli dno
ZORANNAH je prije nekoliko dana na internetu postavila fotografiju svojih prljavih tenisica koje prodaje za 120 eura.
Foto: Depop
Srbijanska modna blogerica (kojoj se očigledno ne da oprati odjeća prije nego je postavi u online izlog) uzor je tisućama djevojčica na području bivše Jugoslavije. Osim što im govori da se moraju udati za čovjeka koji ima više novca od njih i koji mora biti u svakom pogledu bolji i bogatiji od njih, Zorannah ih uči da je sasvim u redu prljave i staru obuću nuditi na prodaju.
Možda je ona i u pravu. Ipak, netko je tenisice i kupio. Za 120 eura. Zato što su Zoranine. Chanelove. Zato što su dio svega onog što je prosjeku nedodirljivo.
U vječnom preispitivanju činjenice da mladi ljudi diljem Balkana obožavaju Instagram i Youtube zvijezde, došla sam do jednostavnog odgovora – zato što im se čini da bi i oni mogli postati bogati i slavni bez imalo muke.
Dok su naše generacije gledale Madonu i Maradonu i mi smo maštali o njihovim karijerama, ali su bile daleke. Nemoguće. Trebalo je znati pjevati. Naučiti plesati. Truditi se. Trenirati. Biti uporan. Biti izniman. Danas, obični klinci, neuredni i prosti, čini se, mlate lovu i ne moraju ni učiti ni trenirati.
Ovo danas im se čini, kažem čini, kao da se može dogoditi bilo kome. Kao da za novac i slavu nije potrebno ni obrazovanje ni trud ni talent. Čak ni oprati tenisice kad ti mama naredi.
Potrebno je samo biti dio ekipe. Tražiti od roditelja 120 eura za tuđe prljave tenisice.
Što je društvo na Balkanu bijednije, to se više novca troši na pokazivanje da se ima.
Devedesetih godina prošlog stoljeća balkansko siromaštvo tješile su sapunice i turbofolk. Srpske, hrvatske i bosanske domaćice na televiziji su jasno vidjele da i bogati plaču, da i bogate varaju muževi i da su i bogati bolesni i tužni.
Pogled sa siromaštva, tuge, i kaosa koji je izazvao nacionalizam i naša glupost skrenuli smo na ružičastu televiziju, sapunice, kokakolu, Marlboro, suzuki i sve ono što si nismo mogli priuštiti. I mnogi pomislili da smo dotakli dno želeći dio Cecine svadbe, ili života iz sapunica, ili kutiju njemačkog Marblora kakvu su imali samo odabrani.
Ne, tek smo ga dotakli sada. Od želje za novim Adidas tenisicama kakve su nosili žestoki momci na ulicama Zagreba i Beograda gore je samo poželjeti nositi tuđe, prljave i polovne tenisice.
