Slika prva
“E, im'o bi ti šta pričati do ujutru. Baš mene briga za njihove svađe. Kad bi gled'o na državu, ne bi im'o šta da jedem. Ali šta imamo ja ili neki Milan da govorimo? Ne smije čovjek da bude pametan kao oni. Ćuti i trpi. Moj sinko, jedan je Bog. Svi se mi možemo moliti bez ometanja onog drugog.”
Gledam u poruku u svom inboksu. Čitam i pitam se gdje smo onomad glavu izgubili. Šta nas je natjeralo na ubijanja? Za koje ideje smo zakrvavili ruke? Zbog čijih ambicija samo pustili tuđu suzu?
Mladić rođen devedesetih. U Srednjoj Bosni. U vrijeme kada rat tek počinje. U vrijeme kada se mržnja rasplamsava. U vrijeme kada je jedini izvor hrane paket iz humanitarne pomoći. U vrijeme kada je njegov otac primoran da se od njega oprašta jer kreće na liniju, pa to radi kao da ga posljednji put vidi…
Pitam se gdje smo onomad glavu izgubili. Šta nas je natjeralo na ubijanja?
Njegova, kao i mnoge druge porodice u BiH, prošla je strahote. Rane su nam svima svježe. Ali on ne mrzi. Želi samo da živi i radi. Da živi od svog rada…
Težak mu je posao, ali živjeti se mora. Nema vremena da misli na politiku. Zdravlje čuva tako što ne gleda dnevnike i ne čita novine. Njemu ništa ne znače predsjednici, premijeri, predsjedništva, ministri… Njemu znači život!
***
“Bujrum, dođite u naš grad. Biću vaš domaćin. Da znate kakve sve priče ovdje možete da napravite. Pa to je čudo. Svaka kuća ima materijala za roman. Ma i ne morate da radite. Dođite da se družimo. Moja porodica i ja uživamo kad nam je kuća puna. Naš narod leti za prama, a na merak zaboravio”, stoji u drugoj poruci.
Njegova i mnoge druge srpske, hrvatske i bošnjačke porodice u BiH prošle je strahote. Rane su nam svima svježe. Ali on ne mrzi. Baš kao ni ja. Želi samo da živi i radi. Da živi od svog rada…
Ovog čovjeka, priča mi, rat je odveo iz BiH. Ali rodnu grudu nije zaboravio. Kad god je u svom zavičaju, kuću ne zaključava. Svi su dobrodošli. Da se vrati – ne može. Nema posla, a djecu treba hraniti. Tamo negdje vozi kamion. U početku je čistio.
“Bolje da tamo čistim govna, nego ovdje da ih ližem.”
“Amin”, rekoh.
Slika druga
Božić. 25. decembar. Sto postavljen za porodicu. Na čelu stola mjesto za gosta. Znanog ili neznanog. Ko god dođe, vrata su mu otvorena. Sto je skroman, ali sve napravljeno od srca. Nema posla, zarade su slabe.
“Znate, u našoj porodici Božić se slavi odvajkada. Bilo je ratova, nemaštine… Ma svega. Ali, nikada nismo prestajali da se okupljamo. Eto, prve komšije su nam Srbi. Za 15 dana ćemo kod njih na ručak. Tako već godinama, u stvari, slavimo dva Božića. I zapjevamo. I pomažemo se. Maltene, živimo zajedno. Ovi gore nas ne interesuju. Komšiji kažem – ako ponovo krene rat, ti i ja se zagrlimo i zajedno preko grane. Nek’ ratuje kome volja.”
Slika treća
Božić, 15 dana kasnije. Dvorište pored.
“Dobro došli. Čekajte da vas malo zaspemo pšenicom. Valja se. Da godina bude dobra. Došli su nam polaznici. Komšija Anto svake godine porani pa nas i iznenadi. Evo na stolu jabuka što je zakitio parama. Da nam ništa ne zafali ove godine. Kasnije će i njegovi na ručak u našu kuću. Ima li išta ljepše. Samo da je više posla, sve bi bilo lakše. Eto, djeca su nam morala u inostranstvo na rad. Okupimo se za praznike. Samo da kuća nije pusta.”
Eto, prve komšije su nam Srbi. Za 15 dana ćemo kod njih na ručak. Tako već godinama, u stvari, slavimo dva Božića. I zapjevamo. I pomažemo se. Maltene, živimo zajedno.
Pouka
Nismo spomenuli da hoćemo rat. Već posao. I život dostojan čovjeka.
Komšija Anto svake godine porani pa nas i iznenadi. Evo na stolu jabuka što je zakitio parama. Da nam ništa ne zafali ove godine. Kasnije će i njegovi na ručak u našu kuću. Ima li išta ljepše…
Jebi se, politiko! Jedini problem si ti. Pa, eto, razmisli, ako ti nije mrsko.
Suživota ima, ali nam život visi o koncu!
A, da, krivi smo mi!
