Prvo, ja nekako početke mjerim time kad raspakujem jelku i krenem da po kući razvlačim sve što sluti na dolazak nove godine. Volim taj ugođaj, volim onaj osjećaj kad se s posla vratim kući, uskočim u pidžamu i termo čarape, izgledam kao u deku rolovano pile i uz TV; neki izanđali Seks i grad, kinesku instant supu i bljeskanje lampica za jelku tonem u zimske snove.
Zimsko sam dijete, rođena u decembru, mama kaže da je tog dana napadalo pola metra snijega. Al tada je i snijeg znao koja su mu posla. Ali, kako je sve manje snijega, a ja sve manje volim svoje rođendane, tako sve više volim instaliranje jelke. Jer ona meni, zapravo, svijetleći u hladnim zimskim večerima, nagovještava da sam godinu zrelija i da će uskoro, za koji dan, nekakvo veselje. Zato jelku postavljam i vadim sve one sitne i krupnije šljašteće kugle, zvijezdu za vrh i za krajnji ugođaj baš za svoj rođendan, da u stilu ispratim još jednu godinu života i prigrlim onu novu, zvaničnu, međunarodnu koja samo što nije. Tako to radim godinama, jer me tako sve manje boli.
Boli, kad u dođeš u neke godine, dosta toga. Ne sad da će ti otpasti dio tijela, već onako duševno, atrofira ti srce. To sa jelkom je zato i toliko bitno. Jer ona je svojevrstan podsjetnik, ako ništa, ono da si nekada bio mali. Kad si mali, zima je ljepša. Ne misliš o tome kako ćeš sutra morati da navučeš štrample, pa helanke, pa pantalone, i bar tri sloja gore, već samo maštaš kad će jutro pa da istrčiš na cjelac koji će napadati tokom noći. Koga briga što ćeš biti mokar do gaća.
Mene ta jelka i sve ono što ona nosi vraća u te dane, zbog nje su mi žive te slike. Ona me podsjeća kako je lijepo biti dijete, kako je to toliko lijepo da smo stvarno ludi kad god poželimo da odrastemo. Šta će ti da porasteš, imaš samo obaveze?! Mene taj period kad prokopamo u onom velikom kućnom ormaru pvc kesu koja krije novogodišnje đakonije uvijek podsjeti baš na te dane i to ushićenje kojim su me grijale tadašnje zime. Kad promrzneš i mokrih gaća utrčiš u kuću poslije sankanja i rumen se griješ uz šporet na drva.
Sad dok gledam u novogodišnju jelku, koju svaki put kategorično odbijam da raspustim do sljedeće zime, vidim tu plavokosu djevojčicu spremnu na milion nestašluka, kako srče maminu toplu supu, milion puta bolju od ove kineske. I to je taj raskorak koji se desio od jelke do jelke, od zime do zime, od djetinjstva, preko želje da što prije prerastem tu kućnu idilu, do toga da sam porasla i uz neki radijator i mješavinu ala Peking sanjam o nekadašnjoj sebi.
Zato ne volim kad dođe to neko vrijeme da treba da spakujem jelku i sav taj praznični ugođaj gurnem pod svoj odrasli krevet. Borim se sama sa sobom i sa nametnutim vremenskim odrednicama, smjernicama. Tako ne odrastam, tako i dalje čučim u priglavcima pored naše alfa devedesetke i čekam da porastem.
I ne volim kad mi kažu da je vrijeme da ugasim novogodišnje lampice, jer mi je to nekako povratak sebi poslije praznika. A to je kao neki pakao, to kad moraš da budeš samo veliki. Kad znaš da sad zadugo nećeš moći kao hipnotisan da gledaš kako se lagano vrti ona ukrasna kugla dok ti šaltaš kanale i ne žuriš. A već sutra, kad to prođe i isučeš pvc kesu do nekog sljedećeg decembra, valja se vratiti vlastitim tokovima. I porasti još jednu godinu više.
Jer, neću da moram da odrastem, a dok god se radujem svemu onom između rođendana do tamo nekog januara, ja sam dijete. Koje plače, smije se, pojede štošta loše i nezdravo, ponekad se napije, završi sa pravim ili pogrešnim ljudima, otvori pokoji poklon, kupi nekome knjigu, odluta u snove. Dok god se budem radovala svemu tome od tamo nekog decembra do tamo nekog januara znaću da sam živa. I neću brojati koliko mi je godina, već koliko još puno godina mogu sve to da radim, i uživam.
Čuvajte to dijete u sebi, trebaće vam…
