Pun odnos.
To je ljubav.
Nije trpljenje.
Nije niz kompromisa, zajebite me te obrnute psihologije kao kod onih narodnih umotvorina koje služe jedino utjesi.
Nije (samo) rutina.
Nije stalna dosada.
Nije prećutkivanje.
Nije stalno “proći će”.
Nije bježanje.
Nije (samo) navika.
Nije bol.
Nije izbjegavanje.
Nije, jebemu.
Ljubav je punoća.
Poljupca.
Razgovora.
Nježnosti.
Smijeha.
Razumjevanja.
Pružena ruka kad propadneš u onaj bolni mrak u sebi.
Učenje nježnosti kad te život ogrubi.
Punoća pogleda.
Motivacije.
Ponosa i vjere u ono nešto što titra.
Ono kad (pot)puno znaš.
Znam da znaš šta mislim da znaš.
Punoća lijepog i ružnog, urlanja i želje, nerviranja i obožavanja.
Punoća zagrljaja.
Nedostajanja kao kod djeteta ili psa.
Punoća kruga koji želiš da zatvorite zajedno.
Učenja jedno drugog i jedno o drugom.
Sav neizdrž i jedvačekanje pod bilo kojim uslovima.
Ne zaljubljenost. Ne leptiri ni gusjenice.
Već lavovi, tigrovi, neke veće mačke.
Koliko god da traje. Odakle god da dolazi. Makar svjetlila i samo malo, dovoljno da ti samo to vidiš – ljubav je ljubav.
