Ostati sama ili biti sa nekim? Čekati ljubav koja se negdje ranije izgubila ili prihvatiti prijateljsku ruku osrednje veze? Šta biste vi izabrali? Ma šta odgovorili, duboko u sebi znaćete odgovor, koji glasi: “Nekada je jednostavnije biti u vezi, nego sam”. Uprkos tome što ona nije ono što ste htjeli, tražili ni prihvatili kao nešto najveće što vam se desilo u životu. Prosto se ljudi umore od čekanja Pravog, koji je možda danas u statusu bivšeg. Zato se prihvati Dobri, koji otjera vaš najveći strah, onaj od samoće. Da, sve smo mi individualistice, ostvarene, uspješne i samostalne, ali realno gledano, da je čovjek mogao i trebao biti sam, ne bi se danas na svijetu našlo skoro 8 milijardi stanovnika. Ljubav, ljudi moji, potreba da se pripada, bila je i ostala veća od potrebe za bilo čime na svijetu. Međutim, nekada je sasvim sporedno je li to ona ili njeno naličje. Važno da je tu.
Prosto se ljudi umore od čekanja Pravog, koji je možda danas u statusu bivšeg. Zato se prihvati Dobri, koji otjera vaš najveći strah, onaj od samoće.
Neko, u nekom obliku, da pokuša popuniti praznine, čineći ih samo dubljima. Onda se zamijeni nekim novim, ko nastavi raditi isto, ali na nekom drugom mjestu. Slično jednoj mudrosti koja kaže kako je čovjek tražio vodu u pustinji, a pri tome kopao na svakom mjestu pomalo, čudeći se kako nema vode. Da je samo stao kod prvog i nastavio kopati dublje, duže, žednije, našao bi vodu. Našao bi ljubav. Ali nije i ostao je žedan. Jednako kao što ljudi ostaju sami u braku, vezi, četiri zida koja stvaraju klaustrofobiju sa nekim koga nisu tražili, ali su ga trebali.
Da je samo stao kod prvog i nastavio kopati dublje, duže, žednije, našao bi vodu. Našao bi ljubav. Ali nije i ostao je žedan.
Da, trebali ste ga, jer vas je bilo strah ostati same. Skupljati dijelove sebe i nositi se sa krhotinama, koje bole. Bilo je jednostavnije to na brzinu polijepiti i krenuti u neku novu vezu. Strah od samoće, jedan je od najvećih, a u strahu djelujemo instinktivno, nepromišljeno i impulsivno. Svjesni ili ne da će odluke iz straha ostaviti trajne posljedice na naš život. Biježanjem od samoće se može utrčati u sasvim pogrešnu vezu, a onda iz straha da se ne ostane ponovo sam i ostati u njoj. To se nekada liječi, a nekada dijagnozira nečim što zovu krunisanje veze brakom. Znate li da krune ne stoje ispravno na pogrešnim glavama?
Ma realno znate, ali nije vas baš mnogo briga, jer šta će narod reći, ako se razvedete? Šta bi rodbina mislila da ste sami u bilo kojim, a naročito srednjim godinama? Zadovoljan komšiluk i rodbina su životni prioriteti. Neispunjenost unutrašnja je stanje sa kojem se ljudi nauče nositi, vodeći se onom da svi nekada pate, nekoga žale i niko ne živi savršenim životom. Zato je lijepo držati se prosjeka sa Dobrim čovjekom, koji okarakterisan tako postaje i ostaje samo to, ništa više od toga. Samo zato što je neko dobar, ne garantuje da vam s njim neće biti loše. Jednako kao ni da ćete se osjećati ispunjeno, jer problem ostaje u vama. Drugi ljudi su samo dijelovi slagalice koja se slaže dok ste živi. Nećete je nikada složiti sa pogrešnim dijelovima, onima koji ne odgovaraju i koji su tu reda radi.
Biježanjem od samoće se može utrčati u sasvim pogrešnu vezu, a onda iz straha da se ne ostane ponovo sam i ostati u njoj.
Ipak, volimo imati kompletne fotografije. Kako one porodične gdje su svi na broju, u kadru sa kućom i psom, tako i one nas i naših navodnih polovina. Niko te ne dopunjava, ako si iznutra prazan, ali te zato isprazne ljudi poput tih. Ambalaža nam je još uvijek važnija od suštine i zato se upakujemo često u celofan veze, kako ne bi stajali ogoljeni sami. A istina je u tome da ste vas dvoje ti koji dolaze kući i skidaju omot sa onoga što zajedno nose. Djeca već počinju shvatati šta je šarena laža, a možda je krajnje vrijeme da i vi shvatite.
Ipak, nekada je dobro biti u vezi, koja kao kišobran posluži kada padaju najveće kiše. A kada se neopisivo plašite pokisnuti.
