Sjećam se kada sam prvi put u životu sama sjela na kavu.
Bila sam jako mlada.
Znaš prijatelju, putovala sam svijetom, otkrivala nove renesansne, moderne, barokne i klasične gradove.
Žile na njihovim vratovima
oči gladne mog mesa
nabrekle muškosti
osjećam ih na sebi.
Ne umem da podnesem
hladnoću
ni to što dan kratko
traje.
Celi život mi se zarotirao oko te jedne tačke u vremenu.
Ispod srca imam modricu.
Kada su tvoje ruke dotakle tuđu kosu,
naprsli su kosmosi pod mojim rebrima.
Znaš sve. Kriv si.
Tako počinje ovo pismo.
Nestrpljivo sam čekala snijeg i minus dvadeset napolju.
I sad mogu da kažem da drhtim zbog zime, a ne zbog tebe.
Usamljenost više nije ni kratkog vijeka, a ni bez posljedica na naše duše.
“Bilo bi lakše
Kada bih znala da pognem glavu
Vežem jezik.
