Ispod srca imam modricu.
Kada su tvoje ruke dotakle tuđu kosu,
naprsli su kosmosi pod mojim rebrima.
Znaš sve. Kriv si.
Tako počinje ovo pismo.
Nestrpljivo sam čekala snijeg i minus dvadeset napolju.
I sad mogu da kažem da drhtim zbog zime, a ne zbog tebe.
Usamljenost više nije ni kratkog vijeka, a ni bez posljedica na naše duše.
“Bilo bi lakše
Kada bih znala da pognem glavu
Vežem jezik.
Dan koji je dugo očekivao bio je kišan i tmuran.
„Tolerancija je zabluda 21. vijeka“.
Nepoznati autor.
Negdje između ljubavne i smrtne postelje, zamišljala sam tvoje tijelo koje me liječi.
Imam para. Ali pare ne znače ništa.
Nemam vizu. Pa ne mogu izaći s aerodroma.
Samoizolacija nikome ne pada lako. Ipak, znajte da vam je lakše ako niste i fizički potpuno sami nego ste uz partnera, cimera ili porodicu.
Kako se nositi sa samoćom i usamljenosti u doba korone?
