Biti sam je stvar izbora. Bilo da se radi o trenutnoj ili trajnoj odluci. Vi apsolutno imate pravo odlučiti da želite biti same ili da želite partnerstvo, ali ne djecu. Međutim, ono što se vremenom događa jeste starenje. Dolazite u godine kada ste nemoćni, vaši interesi se mijenjaju i sve više preispitujete smisao života. Ostaje pitanje: “Šta ostaje iza vas?” Tada se vjerovatno počnete pitati jesu li vaše odluke tokom života bile ispravne? Neke peče savjest jer “da im je ova pamet, a one godine“. Drugi su, međutim, zadovoljni postignutim, ne žale za propuštenim i svoje propuste vide kao sastavni dio života. Sve nas je to navelo da žene koje su odlučile ostati same pitamo “Da li bi išta promijenile?”
Naša prva sagovornica Ana, odlučila je ostati sama u svojim ranim tridesetima. Ideja o samoći joj se oduvijek činila kao dobar izbor, jer je bila usmjerena na karijeru i školovanje. Studirala je medicinu, a potom i radila kao doktorica opšte prakse. U periodu izgradnje karijere nije ni primijetila da “godine prolaze” jer je radila, izlazila sa društvom i imala ispunjen život. Kada je proslavila svoj četrdeseti rođendan pitanje o majčinstvu se nametnulo, jer većina njenih drugarica je imala djecu školskog uzrasta. To je međutim nije navelo da požali za svojom odlukom, jer kako kaže nikada se nije pronalazila u majčinstvu.
Sve moje prijateljice su imale djecu, a ja nisam osjećala majčinski instinkt. Možda nisam bila dovoljno fokusirana na taj dio svoje ličnosti, a možda je prosto tako bilo najbolje. Nisam mislila da trebam biti majka.
U društvu koje kao kompletnu ženu vidi onu koja je ostvarena i poslovnom i privatnom planu, naša sagovornica nije pronalazila mnogo istomišljenika. Većina je pitala: “A kad ćeš i zašto nisi postala majka?”
Postalo mi je naporno odgovarati ljudima na pitanja, jer mi nije bilo jasno da je moja odluka pogrešna, a njihova ispravna. To je stvar ličnog izbora.
Danas, kako ističe, ne žali za propuštenim, jer smatra da je njena odluka bila ispravna. S vremena na vrijeme je uhvati nostalgija, poželi nekoga pored sebe, ali je svjesna da se kao majka ne bi ostvarila u onoj mjeri u kojoj bi željela. Kako naglašava: “Vjerovala sam da mogu biti najbolja u poslu, ali nikad nisam mislila da mogu biti najbolja mama. A ako ne dajem svoj maksimum, onda ne mogu ni pokušavati.”
Druga sagovornica, Gordana, koja živi u staračkom domu u Banjaluci, ima drugačije mišljenje. Ona smatra da je život mogao biti ispunjeniji da se ostvarila kao majka, jer sada osjeti prazninu “svaki put kada nečija djeca dođu u posjetu, a njoj niko ne dolazi.” Vjerovala je da će se ostvariti kao majka, međutim, prekidom dugogodišnje veze u svojim četrdesetima se osjetila “izgubljeno”.
Mislila sam da je apsurdno sada započeti nešto novo, a kamoli odvažiti se na potpomognuto majčinstvo. O usvajanju sam razmišljala, ali sam se plašila osude društva, jer ću sama da odgajam dijete. Da se mogu vratiti u to vrijeme, sada znam da bih ga sigurno imala sama, jer je toliko ljubavi ostalo u meni, a nisam imala priliku da je podijelim.
Prekid emotivne veze u srednjim godinama često znači i gubljenje vjere u ljubav i nade da se nešto pozitivno može desiti. Stoga se i ona osjećala beznadežno i nije vjerovala da novi početak postoji bez obzira na godine. “Bilo mi je potpuno nerealno da u četrdeset i nekoj započnem novu vezu. A onda je nedostatak veze povukao sa sobom i nedostatak djeteta, a to je nešto što neću sebi oprostiti.”
Mogla je biti dobra majka, jer je željela dijete. Spriječila je sebe da tu ljubav podijeli, jer nije imala partnera. A činjenica je da on ne znači ekvivalent za sreću i porodičnu idilu. Djetetu treba ljubav, a ona ju je mogla dati. Sada je već kasno za promjenu odluke, ali kako naglašava, vrijedi je prenijeti drugima:
Par ne znači roditeljstvo. Roditeljstvo je ljubav, a nju možete pružiti i same. Nemojte odustati od svojih želja i potreba, samo zato što nemate nekog pored sebe. Vaše dijete je vaš životni saputnik.
Našoj trećoj, a ujedno i posljednjoj sagovornici Mariji, partnerski odnosi bili su iznad majčinstva. Ona je svjesno odlučila da ima partnerske odnose, ali se odrekla majčinstva, koje bi je kako kaže “sputavalo u njenim avanturama”. Pritom misleći i na partnerske, ali i one u vidu putovanja i različitih životnih izazova. Ponekad se zapita kako bi to izgledalo imati dijete, unuče i biti ostvarena u tom pogledu, ali dodaje kako je ispunjava sve što radi sama. Nekoliko godina živi sa partnerom, koji ima djecu iz prethodnog braka, ali im ona ne nastoji zamijeniti majku.
Svjesna sam da su djeca dio njegovog života, ali ne i mog. Poštujem ih, možda čak i volim, ali nipošto ne pokušavam uzeti mjesto njihove majke. Ja sam žena koja voli njihovog oca, a samim tim i sve što je dio njegovog života. To me ipak ne navodi da mijenjam svoje odluke i preispitujem ih.
Zadovoljna je i srećna, kako kaže, jer je tokom života radila ono što je htjela. Rijetko kad je pristajala na kompromise i grabila sve što joj život pruža. Naglašava kako bi to bilo potpuno nemoguće da je imala djecu. “Svjesna sam da ljudi uspjevaju uskladiti majčinstvo i karijeru, ali isto tako svjesna da su mi moje potrebe uvijek bile prioritet. Ne mogu zamisliti kako bi to bilo da sam brinula o još nečijim”, dodaje.
Majčinstvo je blagoslov, privilegija i nagrada, ali ne snalaze se svi u toj ulozi jednako. Različita iskustva, navode i nas u redakciji da razmislimo o tome kako želimo dočekati starost? Kao i to jesu li izbori koje pravimo sada od presudnog značaja za našu starost. Možda ste samo u fazi u kojoj mislite da ne želite dijete, a možda je to trajna odluka. To je u konačnici vaš izbor i ne pokušavamo reći je li on ispravan ili ne. Sve što radite danas ostavlja traga na vaše sutra. Ljubav koju možete dijeliti ne trebate potiskivati u sebe radi tuđih izbora, ali ni forsirati, jer društvo kaže da treba. Izbor je ono što vas čini čovjekom, a ljudski je griješiti. Ako je vaš izbor samoća, imate potpuno pravo na nju, bez griže savjesti.
