Ah taj brak, taj povremeni mrak u koji oboje uđete bez lampe, svijeće, a i bez one iskre u očima. I onda te niotkud sunce obasja kad oboje shvatite da ste u mrak zalutali. Danas nećemo o onima koji u mraku i ostanu pa pokušaju da se na njega priviknu.
Nego, otkud u braku? Pardon, u mraku?
Vjerovali ili ne, kao i u većini međuljudskih odnosa – problem su očekivanja. A onda, s druge strane, ako živiš s nekim od koga nemaš baš nikakvih očekivanja – šta će ti to?
Ona očekuje da on povremeno vidi da treba nešto u kući skloniti i bez da ga opomene.
Očekuje da prioritete obrne tako da sport nikako ne bude među prve tri stvari u životu.
Očekuje da nekad on nešto organizuje, osmisli, iznenadi.
Ona sigurno očekuje da se svaki njihov razgovor ne završi tako što on digne nos kao trogodišnje dijete i učini da se ona osjeća kao vještica.
Ona očekuje da je nekad odmijeni i bez da to izričito mora reći.
Ona očekuje da odnos s djetetom razvija tako da su u tom odnosu odrasli i dijete, a ne dvoje djece.
Ona očekuje da shvati, bez crtanja, šta znači biti sama po cijeli dan s djetetom (ne bi tri dana u komadu izdržao).
Ona očekuje da njemu bude jasno da sve dok ona pokušava da nešto popravi – dobro je. Kad ućuti – ne valja.
Ona očekuje da se svaki razgovor o novcu ne završi kao svađa.
Ona očekuje malo više proaktivnosti u uzajamnim odnosima.
Ona očekuje da ne prave svi od njega Supermena kad uradi nešto normalno, nešto što ona radi skoro svaki dan, a tiče se porodičnog života.
Ali ajd što ona očekuje, nego očekuje i on.
Da ona, ako je ikako moguće, kuva kao njegova mama.
Da razumije onu “pa reci mi, ne mogu ja misli čitati”.
Da ne kuka baš toliko, nije kao da se baš toliko umorila.
Da shvati da je svaka utakmica najvažnija na svijetu.
Da već jednom ukači da je “on takav kakav je i ne može se on sad mijenjati”.
Da ne pridaje toliko pažnje tim iznenađenjima, čudima, nek kaže šta joj treba i ćao.
Da ne bronda baš toliko, kako joj se da samo.
I tako u nedogled. Dok nekom ne dosadi da očekivanja kači mačku o rep. I molim da, kad postignemo tu punu ravnopravnost, izbacimo iz upotrebe onu floskulu “jači pol”, jer to prosto nikako nije istina. Mi smo jači pol. Tačka.
A onda dođu oni lijepi dani, naspavani, siti, s dovoljno u novčaniku i u džepu, s djecom koja slušaju, pa se sjetiš što si izabrala baš njega, zagrliš ga dok spava i kažeš sebi da bi sutra opet isto izabrala.
Da li bi?
Ja bih.
To što se ne volite svaki dan, ne znači da se ne volite uopšte.
Ali bi bilo dobro pročitati oba spiska očekivanja, sastaviti svoje, ukrstiti ih, naći se negdje na sredini.
Jer niko od nikog neće prestati da očekuje, jer kad prestane, prestalo je sve.
A ako vaši međusobni problemi prevazilaze gore pomenute spiskove, bojim se da je to stvarno postao mrak.
Sve dok se sve može svesti na pitanje “Kako voljeti muža svaki dan?” – srce kuca, tu je.
P.S. Mare, hvala za naslov :*
