Bez obzira što sam stotinu puta prošao tim cestama i predjelima, uvijek me ostave bez daha naše rijeke, kanjoni, doline, šume, planine – jednom riječu Božje kreacije, date nama – manitima – da u njima uživamo i njima raspolažemo.
Ono što je posebno fascinantno i zgražavajuće jeste što na svakom mjestu gdje sam stajao da pravim pauzu, ali doslovno svakom mjestu, proširenju uz cestu, bilo da je u pitanju Manjača, Glamoč polje, Vlašić ili korito neke rijeke – ima smeća da Bog sačuva.
Plastične boce – male i velike. Konzerve piva i soka. Ulošci. Pelene. Građevinski otpad. I naravno – kade, televizori, šporeti, trosjedi. Na svakom stajalištu možeš opremiti omanju garsonjeru. Ili bar vikendicu.
Bacamo maniti – kao da sutra nema.
Bacamo – kao da će samo od sebe jednog dana da nestane i da sve opet bude uredno i čisto.
Bacamo – kao da nije naše. Od naše djece. Od naše unučadi. Odakle nam pravo?
Bacamo – kao da mrzimo i ovu zemlju i ovaj vazduh i ove rijeke – a u prsa se busamo da smo ponosni Srbi, Bošnjaci, Hrvati, koji bi ponovo, ako bude prilike, išli u boj za svete zemlje bosansko-hercegovačke.
To vam je prava, istinska, slika našeg podsvjesnog stanja. Mi smo prljavi, štrokavi, nepromišljeni i nadasve zli narodi – u smeću duha, a bome i tijela ogrezli. Zalud seminari, zalud agende, zalud silne reklame ekološkog tipa – naš narod, a pri tom mislim na sve konstitutivnbacanjee, a bome i ostale, jednostavno nije evoluirao do nivoa da prestane to da čini.
Guranje ispod tepiha – taktika je kojom se svi služe, stalno. To što se problemi gomilaju kako u prirodi, tako u životu – nikom ništa.
Umrijećemo svakako.
Nije to samo problem “običnih i malih” građana. U Neumu sam bio na Energetskom samitu. Kako stvari stoje, ne čeka nas svijetla budućnost. Oni koji odlučuju i drže u svojim rukama energetski sektor razmišljanju uglavnom finansijski i o profitu.
Šta ćemo disati, šta ćemo piti, šta će biti sa biodiverzitetom, kojim organizmima štete mini elektrane kojih je predviđeno da bude na stotine, jednostavno, o tom se ne govori. Ok, bilo je par komentara tipa “Za to postoje agencije koje će ‘dati mišljenje’ i to sve ide u prateću dokumentaciju”. Znajući kako se kod nas završava dokumentacija i “daje mišljenje” – nisam optimista.
Znam da nam je energija neophodna i kako se budemo razvijali trebaće je više, ali ko će platiti tu cijenu, sad već mogu reći – mi i naša djeca. Ko preživi, pričaće.
Sjećam se kada bejah u Švedskoj kako posvećeno razdvajaju otpad – plastika, staklo, organsko, papir. I baš drže do toga. Zapravo, Švedi imaju deficit smeća, pa ga uvoze od okolnih zemalja. A kod nas?
Nisam jednom gledao kako kod nas dolazi kamion za smeće i sve ono što se razdvajalo trpa zajedno. Dakle, samo forma, da se kaže da eto i mi kao biva nešto. Da u nekoj agenciji mogu napisati “Postavili smo kontejnere za razdvajanje otpada”. To što sve završi na istoj hrpi – to ništa. Jebiga.
Na kraju, šta djeci reći? Ja se lično trudim da što manje učestvujem u kapitalističkom ekocidu. Možda nekada nije najpedagoškiji metod, ali to je najmanje što mogu da učinim.
Prije nekoliko dana sam bio sa djecom u novoj prodavnici igračaka u gradu, u novootvorenom hramu kapitalizma. Djeca ko djeca – htjela bi svega. S druge strane, nije da im nešto pretjerano fali. Što je najgore, za sve što se uhvate, plastika i samo plastika.
Rekoh: “Ćeri, šta će ti ta lutka, imaš ih šest, a do sada smo ih bar toliko bacili?”
“Znam, tata, ali vidi kako je nova, lijepa i lijepo sređen”, odgovara.
“Ok, jeste, ali znaš li šta će ta lutka da bude za 15 dana? ”
“Šta, tata?”
“Smeće. To će da bude. Biće ti zanimljivna pet dana, onda će početi da joj nestaju cipele, garderoba, pa jedna ruka, na kraju će bez glave ostati i nakon mjesec dana ide na smetljište. A šta smo rekli da je najopasnije za našu planetu?”
“Ljudi i plastika, tata.”
“Tako je, srećo. Vidiš, ova prodavnica igračaka je zapravo jedna velika prodavnica smeća. Čitava ta industrija nije normalna i mnogo zagađuje. Jel tako?”
“Tako je, tata. Zapravo mi i ne treba. Samo je lijepa jer je nova.”
I nismo kupili. Nema potrebe. Za dječje rođendane, jednom godišnje dobiju dovoljno stvari da ih tokom čitave godine rashoduju i sa kojima se igraju. Ne mora svaka želja biti ostvarena i svaka stvar u posjedu. Tako učite vašu djecu. Previše želja za posjedovanjem i potrošnjom ne vode ničemu.
Kapitalizam je kancer planete i to treba da zna svako dijete. Oni jesu mali, ali brzo rasto. I gladaju u nas – šta i kako činimo.
