Samopouzdanje je na naslovnim stranicama bezbroj knjiga, časopisa, portala i raznih seansi. I svako ima svoju neku teoriju u kojoj tvrdi da ga “baš tako i tako” možete dobiti, vratiti, osnažiti.
Samopouzdanje nije skromnost, a nije ni narcisoidnost. To je nešto između. Svijest o sebi.
I nema šanse da nađete univerzalan recept za njegovo jačanje.
Samopouzdanje je individualna stvar, osjećaj zasnovan na nizu iskustava prvenstveno iz djetinjstva, a onda i iz okoline koja nas, htjeli, ne htjeli, mijenja.
Zato, ako mene pitate, trebalo bi krenuti s kraja.
Trebalo bi vidjeti kako ste gubili samopouzdanje? Šta i ko je uticao na to?
Ja sam ga izgubila prvi put kad sam imala možda osam ili devet godina, a mama mi rekla da sam DAMBO. Aludirajući na moje klempave uši. Sve do svoje 20 i neke nosila sam trake od hulahopki koje sam sama pravila, insistirala sam na puštenoj kosi (možda plašeći se da ne poletim?) i tome slično. Srećom, ima majki koje su mnogo bolje od začikavanja djevojčice pred pubertetom pa mi je jedna takva pomogla. Nažalost, ne moja.
Onda sam njegove krhotine gubila kroz godine.
Narasle su mi grudi, prvoj u razredu, nosila sam široke majice i neki minijaturni brus koji je dječake pozivao na to da ga otkopčavaju, “pucaju” s njim o moja leđa i tome slično. Proklete sise (nek su žive i zdrave).
A onda se desio i internet nekad oko moje 16. Jedan lokalni forum značajno je uticao na manjak mog samopouzdanja, zato što sam mislila da mišljenja ljudi sakrivenih iza nekih čudnih nadimaka imaju smisla.
Do te tačke moje samopouzdanje je bilo do te granice ranjeno da sam imala potrebu da objašnjavam ljudima da ja nisam “takva” (kakva?) i da ih pitam šta im to smeta pa da ja, zamislite, možda to popravim. Manjak samopouzdanja te učini glupom.
Šta možemo zaključiti iz ovih nekoliko padova, bez uspona? Samopouzdanje dosta, bar u mom slučaju, zavisi od mišljenja drugih ljudi. I tu je kvaka.
Bazirala sam se na to šta o meni misle drugi, a ne šta mislim o sebi ja.
Šta se meni dopada, a šta ne??
Šta radim baš dobro, a šta baš i ne bi trebalo da radim, jer mi ne ide?
Koliko sam lijepa svaki dan? Jer, htjeli ili ne, svi mi volimo da smo lijepi. Cijela industrija je zasnovana na tom osjećaju.
U lijepljenju tih pukotina samopouzdanja slabo mogu pomoći bliski ljudi u fazi kad si već odrastao. Oni su subjektivni i tako ih i doživljavate.
Meni je pomoglo majčinstvo koje me promijenilo skroz, a onda me osvijestila i bolest koja te vrati na fabrička podešavanja.
Imam li ga? Imam. Ali ne dovoljno. Svjesno ponekad umanjim svoju vrijednost da ne bih “nekom zasmetala”. Nisam još naučila da svoje vrijednosti nosim kao ordenje? Ali hoću.
A gdje samopouzdanje stvarno nastaje? U djetinjstvu.
Kad ti dovoljno puta kažu da si lijepa, jer svi smo lijepi na svoj način, dok si još mala.
Kad ističu tvoje vrline, na ispravan način, ne umanjujući tvoje mane.
Kad ti stvore okruženje da pričaš o tome kako te neko povrijedio, bez da se tvom osjećaju povrijeđenosti nasmiju. Jer svaka povrijeđenost je dovoljno velika za razgovor.
Kad ti češće govore da MOŽEŠ, a ne da NE MOŽEŠ.
Kad te nauče da voliš sebe onako kako voliš one koje voliš najviše na svijetu.
Kad kritikuju ili hvale ono što si uradio – a ne tebe.
Kad svedu svoja očekivanja od tebe na to da si zdrava i srećna. Bez ikakvih brojeva; školskih, vanškolskih, društvenih ili poslovnih.
Zato možda samopouzdanje treba preimenovati u saosjećanje prema samom sebi. Na engleskom bolje zvuči: Self compassion.
Jer nas trenutno društvo tjera da budemo samopouzdani na silu, da odglumimo tu vjeru u sebe. (Dunning i Kruger se smiju iza ćoška).
Zato neka zaključak bude: Volite sebe onako kako volite one koje volite najviše na svijetu. Jednako tako budite nježni, otvoreni, saosjećajni i brižni prema sebi. I bićete baš dobro.
A odgovor na pitanje iz naslova: Tako što ćete slušati sve ljude oko sebe i na tome bazirati mišljenje o sebi. Gubici zagarantovani.
