Dabogda umro strah od bolesti, od gladi, od manjka novca.
I crkle države koje traže pare da izlječe djecu.
Foto: unsplash
I crkle države koje traže pare da izlječe djecu.
Dabogda se ispraznile čekaonice u bolnicama, a ispunile ulice i parkovi nasmijanim ljudima.
Neka se zatvore kreditni odjeli u bankama i biro za zapošljavanje nek postane biro za uljepšavanje.
Dabogda bez prijatelja ostali oni koji o svojim prijateljima pričaju iza ledja ili ih ostave na cjedilu.
Neka u vazduhu zaleđena ostane svaka ruka koja krene da udari nekog slabijeg od sebe.
Dabogda na svijetu postojala samo ljudska prava na koje ima pravo svako ljudsko biće, a ne samo oni s polnim ili nekim drugim privilegijama.
Foto: unsplash
Dabogda dostojanstvo bilo vraćeno radnicima, a sramota neradnicima. A ne obrnuto.
Dabogda žene od 65+ godina čuvale unučiće ili komšijsku djecu iz ljubavi, a ne da bi prehranile porodice čuvajući male napasti za kojima ne mogu ni da trče. A moraju.
Dabogda šminka, djeca, odjeća ne bile mjera ženstvenosti, a šarene čarape mjera muževnosti.
Prokleti život u kojem umiru djeca, a bebe ostavljaju ispred tudjih vrata.
Proklete države u kojima policija nije zaštita, zdravstvo nije sigurnost, a školski sistem budućnost.
Proklete plate za koje radiš 300 sati i tačno toliko maraka dobiješ.
Ukinite površnost, zlobu, zajedljivost, ljubomoru, bavljenje tudjim životom.
Uvedite brigu o komšiji, lijepe manire, čitanje knjiga i da jedina pljuvanja budu ona u dalj.
Nek oni iz karavana stanu i pomaze pse.
Nek konji ne dižu prašinu.
Nek se svijet sabere.
Ili neka već jednom dodje taj smak.
Ovako više ne ide.
