Zvoni alarm.
Zar baš svake srijede mora da zvoni? Snuzuješ, kao da će tih pet minuta nešto promjeniti. Pokrivaš se jorganom po glavi.
O, ne još jedan radni dan.
Šta da obučem? Zaista nemam šta da obučem.
Ukakila se. Pa kad prije?
Da li je jako hladno napolju? Nemoguće da opet pada kiša. Pa kako čovjek da bude raspoložen kad kiša pada non stop? Da li da obučem huulahopke? Je li vrijeme za čizme? O ne, opet sam okrenula na suviše vruću vodu.
Kupatilo je potpuno mokro. Da li ću ikad prestati da pravim poplavu u kupatilu? Nemam vremena da doručkujem. A da sam ustala na vrijeme, možda bih i stigla.
Gdje su joj cipelice? Koja jakna ide uopšte na ovo vrijeme?
Ne mogu da se šminkam. Ali ako se ne našminkam, biću neraspoložena.
Ok, samo malo. Puder. Maskara. Rumenilo. Karmin. Kad je bal, nek je maskenbal.
Možda da obujem štikle. Biće dug dan. Mogu i ravne lakovane.
Hladno je. Opet nije spavala. Ovaj život je jedna dugačka neispunjena želja za naspavanošću. Gužva u saobraćaju.
Pa da li je stvarno poprskao ženu? Kreten! Idiot.
Taksista se mogao bar istuširati. Užasno me nerviraju ljudi koji ne brinu o ličnoj higijeni.
Nerviraju me i ljudi koji trube u osam ujutru. Pa sigurno ne pijemo kafu na semaforu.
Nerviraju me i ove žene koje u 8 ujutru izgledaju savršeno kao da su sad iz salona ljepote izašle. Ma ne nerviraju me, samo sam ljubomorna.
Joj kad dan počne ovako nervozno, kako li će završiti.
Gdje mi nestaje to vrijeme? Da li da danas pijem kafu s njima dvema ili samo s njim?
Zašto pada kiša i ne možemo na igralište?
Pa kako čovjek da se ne nervira pored svih tih nedoumica?
Nervira me neorganizovanost.
Zašto taksisti nemaju sitno?
Pogledaj koliki red u prodavnici, a samo želim da rasitnim novac.
Nemoguće.
Cupkanje nogom kao fizička aktivnost.
Pustite me, molim vas.
Usiljeni osmijeh br. 24.
Dobro jutro. Kako kome. Kako ste? Evo, ni ja. Super. Hvala mnogo. Izvolite. U redu je.
Nije mi jasno kako od 3 stvari uvijek zaboravim jednu.
Lift, je li 8 ujutru pravo vrijeme za selfi?
Napraviću ga pa okačiti popodne, kao nisam toliko luda da se fotkam zorom.
Par filtera, i biće to ok.
Kafa. Da li s mlijekom ili obična.
Negdje sam čitala da nije zdravo miješati kafu i mlijeko.
Možda ipak čaj. Odakle da krenem?
Lista obaveza na papiru i spisak neobaveznosti u mojoj glavi.
Ipak da prvo provjerim malo društvene mreže.
Vijesti jutros su isto nervozne.
Neko ima silikone.
Neko ide na sud.
Neko je uhapšen.
Da li se išta lijepo dešava.
Skrol dole.
Skrol dole.
Poruka na Viberu.
Opet nešto što zaslužuje samo Seen.
A onda u tom prelaženju prsta po ekranu naiđem na njeno ime, Sofijino.
I sve moje nervoze, brige i strahovi postanu tako mali, jer eno moje Sofije igra se i uskoro će opet na spavanje.
A jedna Sofija čeka da m:tel kratki broj zazvoni dovoljno puta. Da bi ona dobila priliku za normalno djetinjstvo.
Nazovite.
Dok čekate u redu, dok vam trube na semaforu kao da vi možete crveno pretvoriti u zeleno.
Dok idete na posao.
Nazovite umjesto kafe.
Nazovite umjesto još jedne igračke s kojom će se vaše dijete igrati ukupno 3 puta i opet odlučiti da uzme tuđu na igralištu.
Nazovite kad vidite svoje dijete zdravo i veselo.
Nazovite kad se sjetite koliko ste srećni i koliko sve imate, jer ste zdravi.
Nazovite – jer mi smo joj jedina šansa da sutra, kad odraste, i ona bude ta koja ima priliku da nekom pomogne.
Nazovite.
Srcem za Sofiju.