Gledam djecu ispred nas kako veselo u razgovoru obilaze drveće kao da smo sad krenuli (a hodamo već par sati).
„Pa ne znam ti baš odgovor tačan, jer svako ima svoje granice. Znam samo da ja nisam znao gdje je ta ručna pa me sad čeka izazovan period, ali proće sve kako treba. Doktor je siguran u to. Cap cap, oporavak od par mjeseci…
Tu je nešto na mjestu slijepog crijeva, kao kugla tvrdo, želiš li da opipaš?“
Zastajem, okrećem se. Gledam u tebe. Kako samo isčezne sav umor kad pogledam te nemirne mrke oči pitam se. „Ako želiš. Znaš, do sada mi niko ovako otvoreno nije nudio da mu pipam tvrde dijelove tijela.“
Na tvom licu pojavljuje se vragolast (a u istom momentu nevin) osmjeh koji bi vjerujem, mogao da se uvrsti na listu prirodnih antidepesiva. Podižeš majicu, taman da ti otkrije desni dio stomaka i tražiš svojom rukom slijepo crijevo.
„Maća, ne pretjeruj, vidi i da idemo. Da ne bi djeca svašta pomislila.“ Nesigurno krećem lijevom rukom prema tvom struku i ne znam ko te tako neodoljivog stvori, jer tebe je baš lako zavoljeti.
Prekidaš mi misli kada uzimaš moju ruku i stavljaš je na svoj stomak. „Evo vidiš, to je to. Ali to je ništa strašno, rutinska operacija. Nakon toga nastavljamo dalje.“
„Dobro, jeste tvrdo je. Nisam specijalista, ali meni je to čudno da se slijepo crijevo aktivira, pa zaustavi, šta znam.“ Krećem naprijed, tu si dva koraka iza i nastavljaš. „Pa tako su meni rekli, nisam neko ko puno preispituje ono u šta se ne razumijem. Valjda treba vjerovati struci.“
Hodamo polako, pričamo o djeci, našim srednjoškolcima i oboje se slažemo kako ima dobre djece, samo su se vješto skrili. Toliko dobrote vidiš u svemu oko sebe, toliko volje i ljubavi imaš i daješ.
Pričaš mi kako je bilo na prvom hodanju, koliko su te kupila njihova radoznala lica kada ste im pričali o usponima i opremi. Njihova srca još su čista, neiskvarena. Nisu ih još poklopile brige i tereti ovozemaljski, pa se nadaš kako će i kad odrastu sačuvati ovu djecu u sebi koja će krasiti okolinu i svijet.
Vadim telefon da slikam šumu, da sačuvam taj momenat dok se krećemo, da se opet mogu prisjetiti ovog hoda kada mi uspomene prorade.
Saplićem se o granu i dok padam pomislim, bravo pametnice, daj budi još smotanija nego jesi to je baš prikladno u ovom momentu. Od sramote pokušavam se što prije dići, dok mi svojom rukom pružaš oslonac da se podignem. „Malo sam se zamislila pa ne gledam gdje hodam, neće se ponoviti.“
„Kao ni maloprije?“ pitaš me dok se od srca smiješ, budući da mi je ovo drugi pad u zadnjih pet minuta. Snimim dvije fotografije, vraćam telefon u džep. Dok prelazimo preko stabla koje je na stazi, udaraš koljenom jer nisi pazio, kako si pričao.
Vraćam ti istim osmjehom dragosti, jer je pravda zadovoljena budući da si se i ti sapleo.
Dok stižemo grupu koja pauzira, pokušavam da sumiram utiske od tog dana. Zaista je bio lijep dan. Lijepa priroda, dobri ljudi, puno smijeha i puno koraka koji djeluju kao gorivo.
Sa svakim korakom napaja se duša. Napaja se sve ono dobro u čovjeku jer ne može biti da neko ne vidi ljepotu u tako malim trenucima. Pitam te ko će pripremiti objavu za kasnije. „Smisli par riječi, ja ću probrati fotke.“
Dok se svi pripremaju da uđu u prevoz i krenemo nazad kući, uz živ razgovor i poglede koje upijaju put sa kog smo došli maloprije tako da se što bolje zapamti, primjećujem kako zadovoljno držiš prekrštene ruke na prsima i očima punih ljubavi posmatraš malu i veselu družinu.
Život je lijep ako znaš da ga živiš pomislim, kad vidim tu ljepotu oko sebe. Prilazim ti i pitam te do kad misliš da ćemo ovako, hodati, družiti se, skupljati uspomene.
Zamišljeno gledaš negdje u prazno dok govoriš: „Dok nas noge nose!“
Kokurs organizuje Lola magazin i Jaffa napolitanke.
