„Ja sam odabrala mir. I puno je bolje od ljubavi. Ljubav me umarala. S ljubavlju ide i patnja, ljubomora, svađe, odlasci i dolasci. Gdje postoji takva emocija neminovno je da ćeš osjetiti i bol. To ide jedno s drugim. Ja sam se umorila i sad sam na stogodišnje odmoru. Nikad nisam bila sretnija“, tvrdi.
Ta moja frendica, zvat ćemo je Dijana, godinama se gonjala s jednim tipom. Narodski rečeno, nisu mogli zajedno, nisu mogli jedno bez drugoga. Drama je trajala dok ona nije upoznala svog današnjeg supruga.
Ne krije da ga ne obožava.
Ne krije da joj nikad zbog njega nikada nisu proradili leptirići.
Ne krije da joj je seks s njim nešto što se može događati, ali i ne mora.
Ne krije da je zbog njega napustila ljubav svog života, iako je to daleko od ljubavi.
Nije ljubav života napustila zbog veće ljubavi života. Napustila ga je zbog tipa koji joj je pružio život bez straha.
„Ja sam odabrala njega. Iako ćemo se još milijun puta posvađati i pomiriti. Iako ćemo jedno drugo još milijun puta reći jedno drugom da se mrzimo. Iako će biti vječna borba s ljubomornom, patnjom, odlascima i odlascima, ja biram njega.
Nikakav mir meni bez njega ne treba. Prihvaćam ga takvog kakav jest i on mene ovakvu. Znam da zvuči suludo, ali dan kad smo zajedno je bolji od najbolje godine s nekim drugim“, kaže druga frendica, zvat ćemo je Dina.
Ako u svom životu imate i ljubav i mir, ovo i nije tekst za vas.
Na prvi pogled obje ove žene žive bez osnovnih ljudskih potreba. Prva živi u miru, bez ljubavi, bez ljubomore, bez straha, bez uzbuđenja. Svjesna je da će živjeti, umrijeti i počivati u miru bez ljubavi svog života. Prihvatila je svoj život, ipak, odabrala ga je sama.
Druga živi s čovjekom kojeg voli. Svađaju se i mire. Vole pomireni seks. Ostaju i odlaze u nadi da će se oluja smiriti.
Jedna se nada da će se oluja niotkud smiriti, druga se nada da će se oluja odjednom pojaviti.
„Ja se Dijani divim. Otkačila budalu. Našla dobrog čovjeka. Vidi se da je voli. Ljepše je to od svakog seksa“, kaže mi Dina svaki put kad se posvađa sa svojim.
Kad u oluji počne padati kiša, onda bi ona malo mira. Čak bi i seks i onaj osjećaj nemogućnosti disanja bez njega mijenjala za malo mira.
„Jao, kako joj se divim. Da sam bar ja mogla tako. Šta je život u ovom kaosu u kojem je mir i spokoj događaj? Jebo ovo sve“, kaže. I ponekad se složim s njom. Nakon nekoliko sati vrati se u normalu i voli ga najviše na svijetu.
Kaže, tu i tamo se složim s njom. Osim kad Dijana ponekad popije i sjeti se onog svog s kojim se gonjala godinama
„Jebo ovaj sav mir i monotonije bez prave, fatalne, strastvene ljubavi. Cijeli život preda mnom, garantirano bez leptiri'a“, kaže mi. I doda da se divi Dini zbog hrabrosti.
Onda vi[e ništa ne znam. Oba ta života zvuče i sjajno i strašno. Je li moguće imati oboje? Možemo li mirno živjeti s čovjekom u kojeg smo fatalni zaljubljene? Ima li ikakve nade da se oluje smire?
S druge strane, možemo li cijeli život provesti u miru bez fatalne ljubavi?
Je li takva ljubav vrijedna našeg mira?
Treba li mir odbaciti zbog nje?
