U mom prvom tekstu za Lola magazin prije nekoliko sedmica sam pisao o zabludama i iluzijama vezanim za privatni biznis. Možda je najveća zabluda ona po kojoj je u privatnom biznisu lako uspjeti, a sljedeća je ona koja kaže da je uspjeh samo splet srećnih okolnosti. Faktor sreće igra bitnu ulogu u uspjehu, ali sigurno ne presudnu. Zapravo, toliko različitih faktora utiče na uspjeh da ih je nemoguće sve nabrojati. Usmjerenje preduzetnika uvijek treba biti ka uspjehu, ali ako nije svjestan opasnosti koje vrebaju sa svih strana vrlo brzo će ući u probleme. Zbog toga pažnja preduzetnika treba biti usmjerena i na uspjeh i na potencijalne opasnosti. Dobar napad ne donosi pobjedu ako ga ne prati kvalitetna odbrana.
Veliki prihodi nisu dovoljni ako kontrola rashoda nije stroga. U kojoj mjeri fokus treba više da bude usmjeren na uspjeh ili na probleme zavisi od trenutnih okolnosti i situacije, ali i od karaktera lidera. Poznajem uspješne preduzetnike koji su uvijek optimistični i uglavnom usmjereni ka uspjehu, ali i one koji su uvijek na oprezu, skloniji defanzivnoj strategiji, pomalo paranoični, ali ipak vrlo uspješni. Nema univerzalnog pravila, svako će sebi odrediti matricu po kojoj će njegov biznis najbolje funkcionisati, ali problemi se ne smiju ignorisati. I to je pravilo. S obzirom da tekstovi o uspjehu izleću sa svih strana i pomalo smo zasićeni sa njima, danas ću pisati o opasnostima sa kojima se može susresti novi biznis. Ove tri smatram najvećima:
Ograničenja osnivača
Prva prepreka sa kojom će se suočiti osnivač kompanije su njegova sopstvena ograničenja. Biznisi obično počinju kao mikro preduzeća sa samo nekoliko zaposlenih, a to znači da će osnivači morati raditi sve ono što u velikim kompanijama rade timovi raspoređeni po različitim odjeljenjima. Istraživanje tržišta, vođenje poslovnih knjiga, vođenje nabavke, pravni poslovi, logistika, upravljanje ljudskim resursima, oglašavanje, prodaja, praćenje konkurencije, sve to pada na teret osnivača, a malo je onih koji se mogu nositi sa svim nabrojanim poslovnim procesima. Potrebno je vrijeme da se savladaju ove poslovne vještine, a najčešće se uči kroz rad. Kako se biznis bude razvijao, tako će rasti i broj zaposlenih i upravo ovdje osnivač mora biti izuzetno oprezan. Dobri stručnjaci koštaju, ali i doprinose kvalitetnom razvoju binisa.
Kompanije se razvijaju onoliko koliko su sposobni ljudi koji ih vode. Kad preduzeće uđe u fazu stagnacije, najčešći razlog je nedostatak vizije, znanja ili volje kod ljudi koji ga vode. Također, malo porodično preduzeće postaje ozbiljna kompanija tek onda kada vlasnici počnu zapošljavati eksperte u oblastima u kojima sami nisu dovoljni kompetentni. Mnogo uspješnih kompanija je ušlo u ozbiljnu razvojnu fazu tek kada su vlasnici odlučili da uvedu profesionalni menadžment i potpuno mu prepuste vođenje biznisa. Ključno je da vlasnik kompanije bude svjestan svojih nedostataka i ne donosi sam odluke u koje nije potpuno siguran da su ispravne. Ništa ne može potopiti biznis brže nego loš menadžment.
Poznajem osobu koju je insistiranje na tome da sama donosi sve poslovne odluke dovelo do potpune propasti. Biznis je dovela do određenog uspješnog nivoa i nakon toga su stvari krenule po zlu. Zbog uporne tvrdoglavosti preduzeće je došlo u fazu kada mu više nema pomoći. Trenutno je u fazi stečaja.
Nedostatak sredstava
Većina preduzetnika u biznis ulazi sa ograničenim kapitalom koji je često dovoljan samo za fazu pokretanja posla. Pod nedostatkom sredstava ne mislim na početna sredstva koja su neophodna za pokretanje biznisa već na sredstva za kojima se može ukazati potreba da bi se izvršila dodatna investicija, koja u početku nije djelovala kao neophodna ili da bi se pokrio vanredan rashod. Nepredviđene okolnosti su sastavni dio biznisa. Nada da će sve biti savršeno je idealizam koji obično ne završava dobro. Pretjeran optimizam uvijek ističem kao lošu poslovnu osobinu.
Preduzetnici početnici često zanemare nepredvidivu stranu biznisa, naročito ako se stvari u početku odvijaju dobro. Opijeni početnim uspjehom uglavnom zanemare okolnosti kao što su sezonske promjenjivosti, reakcija konkurencije ili promjene cijena. Također, nerijetko zaborave napraviti odeređenu novčanu akumulaciju sa kojom bi se zaštitili od eventualnih nepovoljnih promjena.
Potreba za dodatnim sredstvima se može ukazati zbog pogrešnog proračuna investicije, potrebe za dodatnim prilagođavanjima, iznenadnog povećanja posla koje traži proširenje kapaciteta ili prebrođavanja vansezonskog perioda. Uz to, državne inspekcije su uglavnom nemilosrdne prema novim biznisima i čak gaje posebnu strast prema kažnjavanju novih preduzetnika zbog beznačajnih propusta. Prve posjete inspekcija bi trebale biti savjetodavnog i korektivnog oblika, ali to je već politički problem, a to nije tema ovog teksta.
Kopiranje
Dobre ideje privlače puno pažnje. Također, vrlo brzo privuku one manje kreativne koji kopiraju tuđe ideje i profitiraju od njih. Ne govorim o krađi zaštićenog patenta ili kršenju autorskih prava već o čistom oponašanju koje pravno nije kažnjivo. Tržišne niše postoje i za male kompanije su idealne jer veliki igrači obično ciljaju na velika tržišta. Manji dijelovi tržišta im najčešće nisu interesantni jer njima treba veliki promet. Upravo tu je šansa za nove kompanije. Pokrivanje malih, nezasićenih tržišnih niša. Međutim, ukoliko se biznis pokaže uspješnim vrlo brzo će privući pažnju velikih igrača, ali i novih malih kompanija. Svi će željeti dio kolača. Sjetite se kada su se kod nas počeli otvarati prvi pabovi. Bilo je to prije nekoliko godina. Prvi u gradu je bio vrlo kul, drugačiji i jako popularan. Nakon nekoliko mjeseci otvorio se drugi, ubrzo treći, sedmi, deseti. Na kraju je trend postao dosadan. Kopiranje i oponšanje su normalne pojave u biznisu. Ova praksa se zove Me-Too i vrlo je uobičajena u poslovnom svijetu.
Teško je biti uspješan i diskretan. Rijetkima uspjeva, ali samo u vrlo specifičnim ekonomskim kategorijama. Također, vrlo je teško napraviti proizvod ili uslugu koju nije moguće kopirati. Većina biznisa je ipak pogodna za kopiranje i oponašanje.
Mladi biznisi su vrlo osjetljivi i ranjivi. Većina ih ne preživi prvu godinu, a devet od deset ne doživi treću godinu. Biološkim rječnikom rečeno, smrtnost mladih biznisa je vrlo visoka. Međutim to ne znači da se ne treba maskimalno zaštiti i odbraniti od opasnosti. Postoje metode i načini predviđanja opasnosti, a učenje iz iskustva je jedna od najboljih. Učiti se može iz svog ili tuđeg uspjeha, ali i iz neuspjeha. Iz svakog propalog ili neostvarenog posla sam izvukao važne lekcije.
U sljedećem tekstu ću pisati o preventivnom djelovanju, odnosno kako se unaprijed zaštiti od rizika i opasnosti.
