Ljudski odnosinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Marina Radoš: Nekoliko istina o ljubavi prema sebi

Jao, bože, kad se sjetim.

Tako je divno biti zaljubljen u muškarca, cipele, knjigu, sebe.

Marina Radoš

Taj osjećaj izbijanja tla pod nogama obožavam, i nadam se da nikad neću izgubiti sposobnost da se zaljubljujem u muškarce, cipele i knjige.

U sebe se, nadam se, više neću zaljubljivati. Od svih iluzija zaljubljenosti ta je najgora.

Bliži mi se trideset. Čeljust mi se počela mijenjati, počele su alergije na sunce i kažu da ću na jutro 30. rođendana ugledati ogromnu boru na čelu. Sve moje poznanice su je, kažu ugledale.

Živjeti posljednju godinu svojih dvadesetih u vrijeme kad svijet koji poznajemo više ne postoji zvuči pomalo stravično, ali meni je bilo idealno. Napokon sam naučila da voljeti sebe ne znači biti zaljubljen u sebe.

Biti zaljubljen u muškarca, cipele, knjigu ili sebe znači svim tim objektima izmišljati i preuveličavati vrline koje uopće ne postoje ili su neznatne.

Biti zaljubljen u muškarca, cipele, knjigu ili sebe znači potpuno ignorirati i ne prihvaćati postojanje mana.

Biti zaljubljen u muškarca, cipele, knjigu ili sebe znači duboko negdje u sebi znati da će tom osjećaju izbijanja tla pod nogama doći kraj.

Muškarac će se otegnuti, drugi protegnuti, izaći će bolja knjiga i bolje cipele. A mi ćemo ostati same sa sobom. Što će se dogoditi s nama kada prođe osjećaj zaljubljenosti?

Ljubav prema samoj sebi jedina je ljubav na ovom svijetu koja ne može doći iz zaljubljenosti.

Jedina je to ljubav oko koje ima posla kakvog nisam mogla zamisliti. Jedina je to ljubav koja se ne događa, nego odlučuje, planira i realizira.

Kako se osjeća dijete u tebi? Je li to još uvijek ono uplakano dijete u srednjoj školi koje su neke cure uvjerile da ima krive noge pa ga ti sad ušutkuješ i ispravljaš slikama na Instagramu?

Kako se osjeća dijete u tebi? Je li se još uvijek boji da mama neće doći kada zaplače u krevetu? Boji li se da neće doći nitko?

Gušimo li to dijete u sebi, preziremo li ga? Nazivamo li ga jadnom kukavicom koja se boji napuštanja? Radimo li ostatak života, zaljubljene u sebe, na tome da se to malo dijete koje zauvijek živi u nama osjeća još gore?

Foto: unsplash

Kako se osjeća dijete u tebi? To je prvo pitanje koje moramo postaviti na putu prema iskrenoj i pravoj ljubavi prema nama samima. Što to dijete u nama kaže na sva sredstva kojima želimo ugušiti njegovo postojanje? Tučemo li ga mi i dalje? Rugamo li se i dalje njegovim krivim nogama?

Nema ljubavi prema sebi bez razgovora s tim djetetom. Bez susreta s njim. Nema početka ljubavi prema sebi dok ne prigrlimo to uplakano dijete u sebi, dok mu ne pružimo svu ljubav i zaštitu koju imamo na raspolaganju.

Nema ljubavi prema sebi bez posla na tom djetetu. Bez bezgranične utjehe. Bez ukidanja svih kazni kojima ga maltretiramo otkako smo, kao, odrasle.

Znat ćemo da volimo sebe jednom kada u nama odraste to sretno dijete kojemu ćemo dati do znanja da je stvarno OK što ponekad plače.

Da nije kraj svijeta što ima krive noge. Da sada postoji neko odraslo JA koje će doći uvijek kada zaplače u krevetu i nikada ga nećemo napustiti.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije