KulturaLjudinajnovijeNaslovna vijestŽivot

Marina Radoš: Strašno se plašim svijeta koji ovih dana misli da je OK što od korone umiru slabiji

Jednom davno mi je netko rekao da se narod boji smrti jednako kao što se boji života.

Smrt je strašna tabu tema, pogotovo na Balkanu, kao i bolest.

Marina Radoš

Ovih dana navršilo se 40 dana od smrti Isidore Bjelice, koja se godinama borila protiv raka. Jednom prilikom je izjavila da joj je pokojni Gaga Nikolić savjetovao da sakrije svoju bolest, jer će javnom objavom o raku izgubiti sve.

I izgubila je. Čovjek je bio u pravu. Bolest i smrt na Balkanu su teme u koje se ne dira, o kojima je strašno svjedočiti i od kojih zaziru svi.

Kad je od raka oboljela još jedna poznata spisateljica u regiji kroz glavu mi je prošlo svjedočenje Bjelice o tome da će te masa uništiti baš kad budeš bolestan.

Moja zloguka misao se obistinila – Hercegovina je nekoliko puta kamenovala bolesnu ženu, stotine ljudi su joj prijetile smrću, zbijale su se stravične šale na račun njezine odrezane dojke i na kraju su je simbolično spalili na trgu.

Srećom, ona je preživjela.

Ovih dana svjedoci smo vijestima u kojima čitamo da mlađi ljudi zaraženi koronavirusom umiru. I opet sam se sjetila naših spisateljica.

Bolest budi sućut samo kod najbližih, a masa zazire od kontakta, razgovora i podrške.

Foto: unsplash

Zadnjih dana vidjela sam stotine komentara u kojima ljudi ispod objave o smrti 30-godišnjeg ili 50-godišnjeg muškarca pišu da nije umro od korone i da, ako jest, sigurno svejedno bio bolestan. Kao da je sasvim u redu da ova pošast pokosi prvo najslabije među nama.

Odjednom se, naizgled, u našem narodu probudila hrabrost pred smrću i prihvaćaju da ćemo svi jednog dana umrijeti. Ali, problematika je puno dublja i bolest je ponovno postala tabu.

Izjave da je preminuli „sigurno imao još 150 dijagnoza“ zapravo su ogledalo straha i neprihvaćanja i sigurna sam da ih pišu samo potpuno zdravi ljudi koji u obitelji nemaju onkološke bolesnike ili bilo koga tko bi u pandemiji mogao nastradati.

Bojim se živjeti u ovakvom svijetu. Iskreno se bojim ljudi koji će, simbolično, kamenovati bolesne osobe i optuživati ih da lažu i šire paniku.

Bojim se živjeti u svijetu koji će, ako korona napravi najgori scenarij, ponovno vjerovati YouTube teoretičarima zavjere umjesto svojim očima i liječniku.

Bojim se živjeti u svijetu koji će me odbaciti ako jednog dana budem bolesna.

Bojim se svijeta koji, ako si poznata osoba koja svjedoči o bolesti, piše poruke da zarađuješ na svojoj muci i tražiš pažnju. Kao da ti pažnja nije potrebna i kao da je ne zaslužuješ.

Bolesni ljudi ogledalo su najvećih strahova u čovjeku. Zato ih izbjegavamo.

Zato se bojimo nazvati ih. Zato ne znamo je li u redu reći im da su lijepe kad im opadne kosa. Bojimo se stvarnosti koja sutra može postati i naša stvarnost.

Pročitaj još

Od iste osobe

Najnovije