Devet je sati. Sve je tako tiho i mirno. Sjela sam i napravila kafu.
Nisam uključila TV. Nemam snage za nova filovanja mozga. Filovat ću paprike danas, za ručak. Dobro, to je plan. Riješila sam ideju za ručak.
Nisam pohrlila za telefon. Mrzi me sad i ustati do njega.
Sjedim. Čujem sat u toj tišini i dišem. Neko ogledalce je na dohvat ruke i maskara. Hm, hajde malo da izvučem te trepušice. Eto, fino.
Gledam u sebe. Smješkam se. Najljepša sam žena u ovoj kući. Jesam!
Pogledam se kakva sam i kakva sam bila. Vrti se film. Ulazim u 33-ću jesen. Milina. Bore, sijede i koja akna. Nisam ista osoba.
Mnogo sam se promijenila. Listam knjigu u glavi. Mnogo je tu stranica. Svaka godina po 365 i plus ona jedna za svaku onu sa 24h dužim februarom.
Poglavlja 33. Glumci i sezone. Indijska serija. Toliko prijatelja i onih koji to nisu. Toliko onih koji vise nisu tu.
Sjedim sama sa sobom. Mnoga sjećanja su ispratile i suze.
Kako je sve brzo nekako prošlo i šta sve jedna žena doživi. I nije, nije svaki dan isti. Čak ni nama koje to mislimo. Nismo mi iste. Nosimo mnogo na svojim plećima. Nosimo sa sobom naše i tuđe tajne.
O njima pričamo pred ogledalom.
Mnogo sam sama sebi rekla. Da, uz kafu pred ogledalom. Prekinula sam muk i tišinu i pričala sebi o svemu što je bilo dok sam listala ćelije kroz sjećanje. Srela sam sama sebe.
Gledala si u oči i čestitala na svemu do sada.
I opet ću učiniti isto. Ako ponovno osvane jutro u kojem ću se družiti sama sa sobom.
Lijepo je imati prijateljice, a tako je dobro reći sebi ono što ne želiš od drugih da čuješ.
