Jedan od mojih pacijenata po imenu Elliot, doktor opšte prakse, odlučio je da uzme sedmicu slobodno s posla. Počeo je da sagorijeva na radnom mjestu i odmor mu je bio prijeko potreban.
Odlučio je da slobodno vrijeme provede spavajući do kasno, čitajući knjige, šetajući i gledajući propuštene epizode serije Game of Thrones. Međutim, njegov raspored je opet bio pun. Na rasporedu su se pojavile izložbe, pozorišne predstave, socijalizacija s prijateljima u kafićima i restoranima, teretana i lekcije španskog jezika.
Tokom jedne od naših sedmičnih sesija, Elliot se zapitao je li možda vrijeme da uspori. Govorio je kako se osjeća beskrajno umorno. Njegovi prijatelji s Facebooka i Twittera su zbijali šale na račun toga kako njegov život van posla zvuči teži i izazovniji od posla kojim se bavi.
,, Ne mogu da shvatim kako sam se našao u situaciji da imam bezbroj aktivnosti iako sam samo htio da ne radim ništa. Nekad mi se čini da je nemoguće biti neaktivan. Kako čovjek da postigne da ne radi…ništa?”
Kada Elliot kaže da ne zna kako se odmara, on u stvari govori da se u savremenom društvu na svaki nedostatak aktivnosti gleda s prezirom. Pod konstantnim imperativom rada, Elliot nikada ne može da se odmori jer uvijek mora da se pita je li bio dovoljno produktivan.
Ovo je osnovni problem osobe koja pati od burnout sindroma; osjećaj iscrpljenosti koji prati psihička prisila da se nastavi dalje – začarani krug. Burnout pretpostavlja gubitak naše sposobnosti da se odmaramo, da ,,ne radimo ništa’’. Onemogućava osobu da se potpuno prepusti dugim razgovorima, šetnjama, kupkama i snu – svim aktivnostima koje nam donose zadovoljstvo i odmor. Savjetovati osobu koja ne zna kako se odmara da pokuša sa nekim relaksirajućim aktivnostima je kontraproduktivno.
Kako obnoviti naše kapacitete da se odmaramo? Intuitivan odgovor na ovo pitanje jeste psihoanaliza. Ali psihoanaliza je često emotivno iscrpljujući, dugotrajan i skup proces. Proces koji nije univerzalno rješenje za sve ljude.
Smatra se da je korijen benignijih oblika burnout sindroma eksteran, a ne unutrašnji. Eksterni događaji su ti koji nam crpe energiju i vrijeme (poput razvoda, ličnih gubitaka, izazova na poslu).
U benignijim slučajevima rješenje je svakako da se skrati vrijeme provedeno na poslu, pronađe vrijeme za odmor i relaksaciju kao i praktikovanje kontemplativnih praksi poput joge ili meditacije. Pronalazak načina da se odmorimo jeste odmor sam po sebi. Osluškujući sebe i vodeći se unutrašnjim potrebama našeg tijela i uma naspram zahtjeva spoljašnjeg svijeta može da ima transformativni efekat u našim životima.
Međutim, ova rješenja ne daju uvijek rezultate na praktičnom i psihološkom nivou. Mnogi od nas su zaposleni u sektorima koji zahtijevaju duge sate na poslu i potpuno posvećenost. Za one koji žele da karijerno napreduju, skraćivanje radnih sati se može odraziti na njihov napredak na poslu što može izazvati novi talas anksioznosti.
Iako postoji mnoštvo načina kako možemo priuštiti sebi odmor, srž burnout sindroma je u tome što smo nesposobni da to i uradimo. Kada burnout ima dublje psihološke korijene, psihoanaliza je odgovor.
Sama forma psihoanalize je odgovor. Osoba koja pati od burnout sindroma ima nepregledne to-do liste kratkoročnih ili dugoročnih obaveza koje je sebi zacrtala da obavi. U toku psihoterapeutske seanse, pacijent je slobodan da samo postoji. Pacijent ima mogućnost da bude prisutan u tišini sa psihoterapeutom. Slobodan je da sjedne ili legne i da priča bez ikakve agende, bez ikakve zamisli gdje taj razgovor treba da odvede. Američki psihoanalitičar po imenu Jonathan Lear je ovaj proces nazvao ,,mentalna aktivnost bez svrhe’’.
Drugi aspekt psihoanalize je sadržaj seanse. Tokom seanse pacijent otkriva sebe i postaje svjesniji obrazaca koji su doveli do toga da bude podložniji uticaju burnout kulture. Pisao sam o svoja dva pacijenta koja su u ranom djetinjstvu primila poruku da svoju vrijednost mjere kroz svoja postignuća. Zbog imperativa da se bude najbolji oni bi se neizbježno osjećali prazni i iscrpljeni kada njihova postignuća nisu odgovarala njihovim zamišljenim idealnim scenarijima.
Ovo vrijedi i za Elliota koji je bio skandalizovan idejom o neaktivnosti. Elliotovi roditelji i u starosti ne znaju za koncept odmora u vidu čitanja, razgovora ili gledanja tv-a. Kroz njegovo djetinjstvo postoje samo slike roditelja koji su žurbi, koji jedu s nogu, koji negdje žure. Njegov život je od djetinjstva bio strogo programiran zadaćom iz škole i vannastavnim aktivnostima. Biti lijen je bio najveći grijeh. ,,Oni su bili kompulzivno aktivni i usadili su mi osjećaj da se vrijeme nikada ne smije traćiti. Zamišljao sam da bi stolice na kojima sjede imale udare struje ako bi sjedili na njima duže od deset minuta.“ Nakon mnogo godina Elliot počinje da istražuje motivaciju iza njihovog ponašanja, posljedično i svog i zašto je za njih odmor bio ekvivalentan ,,trošenju vremena’’.
Uvidi poput ovih nam mogu pomoći da identifikujemo internalizovane dogme kulture rada u savremenom društvu i preispitamo ideju o produktivnosti. Imamo mogućnost da kreiramo život kakav želimo, nasuprot životu koji nam se nameće kao ispravan.
Josh Cohen
Prevela: Iris Janković
