Kažem navodna jer nisu sprovedena istraživanja o tome koliko bi žena moglo biti pogođeno niti postoji metoda “procjene štete”. S druge strane, iskustva žena nakon poroda pričaju svoju priču. Kroz šapat, u šali ili nevjerici one kažu kako se osjećaju kao da imaju “šav viška” ili da su se s poroda vratile “uže nego prije”.
Kao “The husband stitch” prvi ga je put imenovala porođajna edukatorica Sheila Kitzinger u svojoj knjizi “The Year after Childbirth”. Definira ga kao postupak “da se sačuva veličina i oblik vagine s ciljem pojačavanja seksualnog zadovoljstva muškarca ili povećanja učestalosti ženskog orgazma”.
Sve će biti kao prije
“I odjednom kaže mom mužu: ‘Evo, zašili smo, sve će biti kao prije, dođite vidjeti!’ […] Nakon toliko muke i patnje da svoje dijete živo i zdravo dovedem na svijet, to mi je bio tako glup osjećaj. Baš sam imala filing da sam kao neki objekt koji je sad rodio i mora se ‘vratiti na tvorničke postavke’. Fuj.”
“Odmah dan nakon kad su me u rodilištu pregledavale govorile su kao da nisan ni rodila sve u šoku, ali pozitivnom. Mislila sam i ja kako je to super do prvog seksa nakon poroda. To je bila bol gora od poroda.”
Rodnica koja će biti kao prije, nije li to dobra stvar? Nije (dobra stvar) i neće (se vratiti na staro). Zabluđena ideja u pozadini muževog šava je da će rodnica može kirurški vratiti u prvobitno stanje te biti estetski prihvatljivija i funkcionalnija u pružanju seksualnog zadovoljstva muškarcu.
Osim što je krajnje seksistička i mizogina, ta je pretpostavka i pogrešna.
Učini li se ušće rodnice užim, ništa se ne mijenja u širini vaginalnog kanala. Za to su zaslužni mnogi drugi čimbenici, među kojima su genetika i tonus mišića zdjelice, ali nikako ne i vještina liječnika ili primalje koja šivaju međicu. Prezategnuti ili prekomjerni šavovi mogu zapravo srozati seksualni život žene nakon poroda i umanjiti joj kvalitetu života zbog simptoma kao što su bol i zatezanje u međici.
Odakle uopće sablasna pomisao da je to praksa koja se nad ženama provodi namjerno? “Mužev šav” svoje je nesretno ime vjerojatno zaradio zahvaljujući neumjesnim komentarima koji nisu strani ni u našim rađaonicama:
“Na prvom porodu mi je ginekolog rekao: Stavit ću vam samo jedan šav da IZGLEDA LJEPŠE!!!”
Ti se komentari tumače kao pošalica, ali su neprimjereni, neprofesionalni i u krajnjem redu štetni za psihičko stanje žene koja je upravo rodila.
“Bila sam sretna što je sve ipak završilo dobro i što nam je dijete živo i zdravo, ali kad sam malo došla k sebi, bio je to baš ponižavajući osjećaj.”
Priča o muževom šavu doima se kao urbana legenda, međutim u rađaonici se prilikom šivanja ipak spominju izrazi kao estetski ili dodatni šav.
“Na drugom [porodu] sam kao malo popucala i dobila 2 ‘estetska’ šava. Nisam previše o tome razmišljala, no činjenica je da su me ti estetski više gnjavili po pitanju seksa.”
“Kad me je doktorica šivala pitala me želim li dodatni šav, ja sam joj rekla da može. I super zadovoljna sam.”
Što to uopće znači? Zašto nam je potreban dodatan ili uljepšavajući šav i zašto se nakon poroda uopće govori o tome, umjesto da se odaje počast ženskom tijelu i čudesnom događaju koji se upravo odigrao? To nije ni vrijeme ni mjesto za neumjesne komentare o seksualnom životu, a pogotovo ne o *njegovom* seksualnom zadovoljstvu.
Prepuštene same sebi
Događa se da žene propadaju kroz pukotine u zdravstvenom sustavu: dok smo u trudnoći sustavno praćene iz mjeseca u mjesec (s brojem pregleda i pretraga koji bi se mogao smatrati i prekomjernim), nakon poroda slijedi samo jedan ginekološki pregled nakon šest tjedana. Taj pregled najčešće označava kraj medicinske skrbi vezane uz trudnoću, dok bi za neke to trebao biti tek početak iscjeljenja.
Na pitanje što se može učiniti po pitanju bolnih točaka u vaginalnoj i zdjeličnoj regiji, ginekolozi sliježu ramenima.
“Sve što znam je da sam osjetila rez, da sam imala oporavak od 10 tjedana i da imam osjećaj da je uže nego prije. Moj muž kaže da ne osjeća baš nikakvu razliku, ali ja je osjećam tijekom svakog odnosa. Ne boli me toliko rez, koliko sama međica. Rez je užasno ružan (barem meni i tjednima sam plakla nakon poroda), s nekakvim mrtvim tkivom, a moj ginekolog tvrdi da su me baš lijepo zašili, ali da može biti da će me još godinama boljeti.”
Nažalost, vrijeme ne liječi sve rane. Neke žene tegobe osjećaju sve do sljedećeg poroda, dok druge zbog toga ni ne pomišljaju na trudnoću.
“Nakon prvog poroda užasno me zatezalo i kad sam došla drugog roditi, doktor je komentirao ‘Ajme, što su vama napravili’. Nakon drugog sve super, bolje nego prije poroda.
Imala sam jako težak prvi porod, veliki rez i puno šavova (velika beba) pa sam mislila da to tako mora biti i već se pomirila s tim, a oni me na drugom porodu popravili.”
“I nakon godinu dana osjetim taj šav, seks mi nije ni malo ugodan, sama pomisao mi stvara jezu. Čak ga i muž “osjeti”. […] Voljeli bismo imati još jedno dijete, ali, vjeruj mi, da mi sama pomisao na to stvara veliku nelagodu…”
Ovo nisu tvrdnje koje su utemeljene na dokazima (evidence-based), nego na vlastitom iskustvu, ali kao takve nisu zanemarive. Nerijetko se dogodi da na sljedećem porodu popuca koža upravo uz šav koji je bio previše zategnut. U to sam se imala prilike uvjeriti na jednom nedavnom porodu, a primalja mi je tad objasnila kako se u praksi s time često susreće.
To je samo jedan primjer koji potvrđuje što brojne žene govore. Mitski šav za neke je šala, za druge vrlo bolna i vrlo stvarna svakodnevica.
Je li to rezultat namjerne prakse (pa makar i s dobrom namjerom), medicinskog nemara, manjka vještine, nedostatka zdravstvene i podrške nakon poroda,općenito, vjerojatno je različito od slučaja do slučaja.
Posljedice su da puno žena osjeća nelagodu, bol, pečenje, žuljanje i zatezanje prilikom spolnih odnosa ili čak svakodnevnih aktivnosti dugo nakon poroda. Takve tegobe ne smiju se smatrati normalnima, niti je to nešto s čim “treba naučiti živjeti”.
Ono što je zajedničko svim ženama koji imaju problem u predijelu međice, vagine ili zdjelice jest da se nakon poroda nemaju kome obratiti. U trenutku kad bi trebale biti egzaltirane u svojoj novoj majčinskoj ulozi, žene pate u tišini bez ideje ili odgovora na pitanje kako da si pomognu.
Iako nam sustav poručuje drugačije, kvaliteta života je važna. Naš seksualni život je važan, bez njega ne bismo ni postale majke.
Što treba znati o oporavku nakon poroda
O tome koliko traje oporavak nakon poroda već smo pisale ovdje. Bolni spolni odnosi i bolovi u zdjelici su česte poteškoće nakon poroda, ali to što je nešto ČESTO ne znači da je NORMALNO.
Tjelesno orijentirana terapeutkinja Ellen Heed** navodi četiri glavne i međusobno povezane domene zdravlja zdjeličnog dna, kako bi objasnila zašto žene imaju bolne spolne odnose. To su biomehanika, biokemija, emocije i ožiljno tkivo. Da bismo zacijelile nakon poroda, potrebno je istražiti i izliječiti uzroke koji se skrivaju u sve četiri domene.
Biomehanika se odnosi na naše držanje i fleksibilnost: način na koji stojimo i krećemo se utječe na to kako se ponaša zdjelično dno. Ako smo i ranije imale neki disbalans, dobre su šanse da se on kroz trudnoću i porod pogoršao. Nakon što prvo vrijeme nakon poroda posvetimo odmoru i zacjeljivanju, potrebno je poraditi na pravilnom držanju, mišićima trupa i zdjeličnog dna. U tome bi vas trebao podržati fizioterapeut ili educirani trener jer neprikladne vježbe mogu učiniti više štete nego koristi.
Biokemija je zapravo naš unutrašnji okoliš koji je najviše pod utjecajem prehrane, ali i lijekova i drugih vanjskih čimbenika. Prikladna prehrana pomaže zacjeljivanju tkiva nakon poroda, a to bi trebala biti cjelovita hrana bogata kolagenom i mineralima. Poslije poroda trebaju se uravnotežiti i hormoni koji pak imaju direktan utjecaj na tonus zdjelice, fleksibilnost i vlažnost rodnice. Suhoća rodnice posebno je izražena tijekom prvih mjeseci dojenja i uobičajeno je da su u tom razdoblju šavovi kao i cijela međica još uvijek jako osjetljivi.
Emocije igraju ključnu ulogu u zdravlju naše zdjelice i nemoguće je ne uzeti u obzir emocionalnu i psihološku komponentu bilo kakve boli u tom dijelu. Žene koriste izraze poput slomljena, rezana, oštećena ili nepotpuna da bi opisale kako se osjećaju, a sve se traume, bilo s porođaja ili od ranije, zapisuju u tkivu nevidljivim slovima, ali itekako osjetnim simptomima. Ponekad ozljede nisu samo fizičke i kao takve se ne mogu riješiti, primjerice, fizikalnom terapijom, dok se god ne raspetljaju emocije koje smo zadržale u svojem tijelu.
Ožiljci u zdjelici mogu biti prisutni otprije poroda, nastali kao posljedica ginekoloških zahvata, pobačaja ili endometrioze. Oko 80% žena ima neki oblik ožiljnog tkiva u zdjelici nakon poroda. Jednom oštećeno tkivo ne zacjeljuje uvijek optimalno. Cijeljenje ovisi o puno čimbenika koji su gore već navedeni, a ovisi i o genetici – omjeru kolagena i elastina. Ožiljci su fizički dokaz traume i ne prolaze uvijek sami od sebe. Upravo suprotno, može se dogoditi da se ožiljno tkivo poveća ili da se stvore priraslice koje pak stvaraju daljnje probleme pritiskom na živce i ometanjem cirkulacije.
Ono o čemu se ne govori jest da ožiljke treba tretirati kako bi postali elastični i podatni. Ožiljno tkivo koje je zacijelilo može se tretirati toplim oblozima i nježnom masažom ricinusovim uljem**.
Kamo dalje?
Ovaj tekst nije poziv na osudu, nego poziv na promjenu. Jednostavno – moramo bolje. Stvoriti prostor da se o ovakvim temama razgovara i uvjete za iscjeljenje fizičkih i emocionalnih trauma. Nemojte otpisati tuđe iskustvo kao da ono nije važno i nemojte same sebi reći da niste važne tako što ćete zanemariti što osjećate.
Kako ste se vi oporavile nakon poroda? Podijelite svoje iskustvo s nama!
* Citati su anonimno preneseni iz jedne grupe i zahvaljujem mamama koje su ih podijelile sa mnom.
** Navodi Kimberly Ann Johnson u svojoj knjizi The Fourth Trimester. Više o ovoj temi možete saznati prateći rad autorica Ellen Heed, Kimberly Ann Johnson (MAGAMAMA) i Isse Herrere (knjiga Ending Female Pain).
