Toliko hajpa oko dokumentarca moralo je rezultirati razočarenjem.
Da unaprijed razočaram nerazočarane: Ovaj tekst neće potvrdno klimati glavom i pričati o otvaranju otvorenih očiju.
Da se razumijemo: Sve su oni u pravu. To valjda nije bila poenta. Nije bila poenta napraviti film u kojem ponavljaju ono što bi, jelte, svaki prosječni korisnik trebalo da zna. Ako ne tako što je naučio čitajući, onda iskustveno. Jer sve ono čime se film bavi – se svima nama svaki dan dešava. Možda nama na ovim prostorima i manje, jer im nismo (još uvijek) toliko zanimljivi pa da nam dodjeljuju puno resursa za “ganjanje” interesa. Polako, doći će i naših pet minuta.
Ako pođemo od premise – da jesu u pravu – pa dobro, Brankice, u čemu je problem?
U mlaćenju prazne slame.
- Dobiješ Netflix
- Dobiješ sigurno i pare za to što se snimaš
- Dobiješ takav hajp širom svijeta
I ti to iskoristiš da ponoviš opšta mjesta.
Nemojmo pretjerivati i kriviti Marka i ekipu online šapa za sve za šta mi jesmo krivi.
Dokumentarac ima nekoliko problema:
- Ne bavi se pozitivnom stranom interneta. Ako je nešto DILEMA – onda moramo jednako mjesta posvetiti i drugoj strani medalje. A stvarno je ima.
- Vrlo se površno bavi pojedinačnim temama i kako god okreneš opet skreće u politiku najviše. I nije tačno da nije bilo vremena, dosta toga se ponavlja i vrti u krug.
- Sve to što oni pominju – realno je postojalo i prije interneta, a segment kojeg se tek dotiču, koji ujedno i drži kvalitet filma, a odnosi se na Z generaciju i stopu depresije i samoubistava, ne obrađuju adekvatno
Zaustaviću se na ta tri.
Nije potrebno da vam bivši od biših pričaju o VAŠOJ zavisnosti. Da pišete po grupama i statusima kako vam je DOKUMENTARAC o društvenim mrežama otvorio oči (a ipak ste to sve napisali na društvenim mrežama OPET), kako ćete sad ograničiti vrijeme i bla bla bla.
U se i u svoje kljuse i hajde da vidimo kako lična odgovornost, kao u slučaju korone, mijenja svijet.
Meni su društvene mreže posao. Broj profila koji žive na mom telefonu teško je prebrojati. Nemam FB, Tviter aplikaciju na telefonu, jer nemam živaca za skrolovanje nakon toliko tuđih inboxa. Imam Instagram i ne dam ga nikom 🙂 Ne nosim telefon u spavaću sobu i voljela bih da mi ga neko malo ukrade 😀
Kao i kod ishrane, kao i kod konzumerizma, kao i kod bilo koje devijacije u nastajanju – postavlja se pitanje: Ko je kome gospodar? Vi svom vremenu? Ako je tako, onda su društvene mreže lični izbor. Ako je ipak sva ta vještačka inteligencija sposobnija da vam ukrade vrijeme, a vi onda uzdišete nad dokumentarcem, neka vas.
Možda je stvarno vrijeme da se pozabavimo svakom ovisnošću na ličnom nivou. A ne da se okupljamo u grupe na Fejsbuku da pljujemo Fejsbuk.
Logično da ima mnogo loših strana. Ima ih i automobil, električni trotinet, alkohol i rafinisani šećer.
A kad smo kod lažnih vijesti i teorija zavjere: Pa i to postoji oduvijek, zar ne? Isti taj internet nudi i mnoštvo relevantnih izvora gdje, ako želite da se bavite temom, možete pronaći podatke koji vam pomažu u donošenju zaključka.
Kad smo kod loših komentara tinejdžera upućenih tinejdžerima: Pa i toga je oduvijek bilo, godinama sam htjela da operišem svoje uši misleći da su klempave. Stvar je samo da u kući imate nekoga s kim možete da podijelite taj loš osjećaj prema sebi. A to je već stvar građenja odnosa s djecom, zar ne?
Nema dileme, društvene mreže nam jedu vrijeme, nagrizaju kvalitet odnosa i smanjuju stepen koncentracije.
I nema dileme, za to smo maksimalno odgovorni – upravo mi.
I da završim: Bilo bi sjajno da Netflix od ovog dokumentarca donira dio sredstava za besplatnu psihološku pomoć za ciljne grupe navedene u filmu. To bi mogao biti konkretan, praktično jedina konkretna pomoć dokumentarca, zar ne?
